DJEČJE KAZALIŠTE U OSIJEKU: "NIJE ME STRAH"
29.3.2016. 8:48:54h
Zgodan i lutkovit put u hrabrost uz pokoju mušicu
Predstava 'Nije me strah', Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u režiji Ljudmile Fedorove, vrlo je zgodno, no ne i besprijekorno, lutkarsko putovanje nakon kojeg će svi putnici biti malo hrabriji i lutkovitiji
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
"Nije me strah" / Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku

Najvećoj boljki hrvatskog lutkarstva - manjku lutkarskih redatelja - domaća kazališta posljednjih godina pristupaju s različitom količinom žara, volje i dovitljivosti. Dok ZKL izgubljeno luta oko filmskih i inih redatelja koji nemaju puno veze s lutkom, a KL Zadar i manja lutkarska kazališta okreću se vlastitim glumcima-lutkarima, neka gradska kazališta potraga za redateljima odvodi preko uskih nam granica. Iako bi se dežurno brundalo moglo upitati: "Što će nam stranci uz svu silu domaćih, makar i ne baš skroz lutkarskih, redatelja?", u ovom je trenutku našem lutkarstvu nužno potreban kvalitetan redateljski rukopis, bez obzira otkuda stiže i koje je nacije. Uostalom, lutke nisu komplicirane poput ljudi i ne dijele se po mjestu izrade.

Važnost znalačke i lutkomisleće redateljske ruke najviše prepoznaju naša dva ponajbolja lutkarska kazališta - GKL Split i Dječje kazalište Branka Mihaljevića iz Osijeka. U potrazi za jakim redateljem, Splićani posljednjih sezona vrlo pažljivo i hrabro biraju domaća imena uz otvaranje vrata gostima iz Slovenije i Češke, cijenjenoj lutkarskoj redateljici Jeleni Sitar Cvetko i uglednom praškom redatelju Mareku Bečki.

Dječje kazalište prije nekoliko je sezona, pak, svoju muzu pronašlo u ruskoj redateljici Ljudmili Fedorovoj (koja je ostavila traga i u spomenutom splitskom kazalištu). S jedne strane mladenački zaigrana, s druge zagovornica čvrste ruske škole, Fedorova je u Osijeku režirala tri predstave, sve redom vrlo uspješne. Riječ je o "Bajci o caru Saltanu", "Uspavanki za mišića" i našoj najboljoj lutkarskoj predstavi posljednjih godina, "Devetoj ovčici".

Najavom njihove četvrte suradnje, uski, ali živahni lutkarski krugovi, odmah su počeli šaputati o još jednom apsolutnom lutko-hitu, nasljednici "Devete ovčice", "desetoj ovčici" većoj i boljoj od prethodnice, (ok, malo pretjerujemo)... ispustivši iz vida kako za odličnu predstavu nije dovoljan tek odličan redatelj, već se mora posložiti čitav niz kockica - od teksta i slike nadalje. U najnovijoj suradnji, "Nije me strah", poklopilo se dosta toga, no ne i sve. Nije se dogodila "deseta ovčica", ali zato jest vrlo dobra predstava koja će zadovoljiti i male i velike lutkokusce i koja je, uostalom, kreativnim miljama daleko od predstava u znatno bogatijim lutkarskim kazalištima.

Nakon podužeg uvoda, bacimo se na stvar. Maleni Tim boji se svega, posebice vlastite sjene i to s razlogom. Ona se, naime, nerijetko pretvara u prave monstrume poput Vatrorigajućeg Zmaja, Crnih Buljookih Puzavaca i strašnog, zubatog Djecozgraba. Mračni i grozni likovi, kako to već ide, Timu stižu iz vlastite glave koja se poigrava dječakovom krhkom hrabrošću. No naša lutko-junačina ne prepušta se očaju, već odluči pobijediti veliki, strašni strah i malog, uplašenog dječaka u sebi. Dok neki u borbi sa strahom odlaze na kraj svijeta, Timu je dovoljna šetnja do dućana, istina, kroz mračan park.

Ako ste gledali Devetu ovčicu (ako niste, što čekate?), odmah ćete uočiti neke sličnosti između dvaju junaka, od početne emocije - straha i želje da ga pobijede nadalje. Također, veza su i predlošci - slikovnice domaćih autorica, Silvije Šesto kod Ovčice i Osječanke Dubravke Pađen Farkaš, autorice predloška predstave "Nije me strah".


Dubravka Pađen Farkaš: "Nije me strah", audio-video slikovnica

Nažalost, potonja slikovnica, iako beskrajno šarmantna, posebice jezično, nema u sebi sceničnost i "igrivost" ovčice. Umjesto radnje koncentrirane i usmjerene samoj sebi, ovdje pratimo mlaču strukturu klasičnog linearnog putovanja u funkciji odrastanja, uz tri gradacijske spoznajne točke. Nekad vrlo drago lutkarskim kazalištima, to scensko putovanje danas djeluje pomalo arhaično, što je redateljica i dramaturginja pokušala maksimalno zamaskirati te razbiti njegovu predvidivost i "etapiziranost". Nažalost, nije u tomu u potpunosti uspjela, a pomalo nam je nedostajalo i jasnije motivacije za borbu sa strašnim strahom.

S druge strane, uspjela je unijeti u predstavu čitav niz odličnih lutkarskih elemenata i rješenja, od scenografije do animacije likova. Posebno razigrana bila je u uvodnom dijelu predstave koji se odigrava u Tinovom stanu, gdje je odlično oblikovala izlazak malenog iz velikog Tina, vrlo se zgodno poigravši perspektivama i veličinama likova i stolaca. Uz suradnicu na scenografiji i izradi lutaka, Mariju Klochevu, interijer dječakova stana okružila je šumom kao preslikom njegovih strahova, zgodno ga povezavši s eksterijerom preko prozora koji svojom dvostranošću "relativizira" prostor.  

U ovoj, kao i u ostalim svojim predstavama, redateljica je u potpunosti usmjerena lutki, čiju je lutkovitost i lutkovitu nesputanost naglašavala u svakom trenutku, kao i ciljanoj publici - djeci. Zahvaljujući odlično oblikovanoj atmosferi i obojanom strahu (majstor rasvjete: Igor Elek), ona su postala uživljeni Tinovi suputnici u opasnim scenama. Tako ih je na trenutke tamom i vrlo efektno riješenim strašnim sjenama plašila, no nikad ne prelazeći granicu, već fino plešući po rubu. A svi znamo da smo nakon uspješnog plesa po rubu svi pomalo veći, jači i - hrabriji. 

Jedan je od najvažnijih elemenata predstava Ljudmile Fedorove zaigrana, ali i ruski precizna animacija. U tom sloju ključnu ulogu odigrali su odlični osječki glumci i animatori predvođeni trenutno prvom violinom hrvatskog lutkarstva, Edijem Ćelićem i novom snagom Dječjeg kazališta, Kristinom Fančović. Naslovnog je stolnog lutka Ćelić, u vrlo skladnom partnerstvu s Aleksandrom Colnarić i povremeno Aretom Ćurković, razigrao duhovitim i toplim, dječje lagano prenaglašenim pokretima koji su se odlično složili s punokrvnim dječačkim glasićem. Da je itekako sposoban i snalažljiv na sceni pokazao je u jednoj od završnih scena, paralelno animirajući i ozvučivši Tina i glavu gigantske štapne lutke Djecozgraba. Kristina Fančović oblikovala je vrlo duhovit lik Mačka, simpatično uplašene i razigrane pokrete pretočivši u zgodan karakter. Vrlo uvjerljivi bili su i Đorđe Dukić i Inga Šarić u ulogama Djedice, Vrane i u scenama grupne animacije.

Za likovnost je bio zadužen Dražen Jerabek, ujedno autor likovnog sloja slikovnice. Uz pomoć redateljice i spomenute asistentice, vrlo je vjerno prenio taj izuzetno zgodan, simpatičan i dječje topao, pokatkad dječje strašan, likovni sloj na scenu. Vrlo zgodnu glazbu, i opet s mišlju na ciljanu publiku, oblikovao je Damir Šimunović, a songove potpisuju Dubravka Pađen Farkaš, Ivica Lučić i Đorđe Dukić.

Zaključno, usprkos slabijim stranama, predstava Nije me strah vrlo je zgodno, na mjestima odlično lutkarsko putovanje, nakon kojeg će svi putnici biti malo hrabriji i lutkovitiji. 

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2020, All rights reserved