38. Gavelline večeri (20.-30.11.2025.) otvorila je predstava 1981. u režiji Tomija Janežiča i produkciji Novosadskog pozorišta – Ujvideki szinhaz. Opisana kao „transgeneracijska dokumentarna fikcija o novosadskoj mađarsko-srpskoj obitelji“ u Janežičevom projektu pod imenom Dodekalogija 1972.- 1983., predstava je deseta po redu u vremenskom nizu. Izabrane godine (dodeka grč. dvanaest) podudaraju se s razdobljem Janežičevog odrastanja u Novoj Gorici (rođen je 1972. u Šempetru kod Gorice) jer je ideju da svaki mjesec izvede jednu predstavu vezao uz godinu 2025. kada je grad Nova Gorica / Gorizia bila Europska prijestolnica kulture: 1972. odigrana je u siječnju 2025. i tako do kraja godine (predstava 1981. odigrana je u listopadu 2025.). Većina predstava nastala je u slovenskim kazalištima u doba EPK (SNG Nova Gorica, SMG Ljubljana i Stvaralački centar Krušče), dok su one producirane izvan Slovenije nastale ranije i to 2023. predstava 1978. u Mađarskom državnom kazalištu Csiky Gergely u Temišvaru (Rumunjska), a 2024. predstave  1975. u Nacionalnom akademskom dramskom kazalištu „Ivan Franko“ u Kijevu (Ukrajina) i 1981. u NP-US (Srbija).

Janežič je zbivanje predstave 1981. ciljano smjestio u Novi Sad jer su te godine zgotovljena upečatljiva gradska zdanja poput Mosta „Slobode“, Hotela „Novi Sad“, nove zgrade Srpskog narodnog pozorišta i Sportskog poslovnog centra „Vojvodina“ zvanog SPENS (Stolnotenisko prvenstvo Novi Sad za potrebe 36. Svjetskog prvenstva u stolnom tenisu). Ujedno je to zadnje desetljeće života „jugoslavenskih naroda i narodnosti“ u istoj državi, ali je to također doba kada se najavljuju oštre mjere štednje zbog pojave raznih nestašica:  nestašica benzina dovodi do vožnje par-nepar i bonova, a manjak drugih proizvoda dovodi do redovitih (nerijetko čak organiziranih) putovanja u susjedne države što logično vodi sitnom, ali neprekidnom švercu.

Tekst predstave kombinira društveno-političku situaciju i obiteljske priče pa glumci likovima koje utjelovljuju daju svoja imena (Aron Balaž, Gabriela Crnković, Deneš Debrei, Jasna Đuričić, Emina Elor, Agota Ferenc, Terezia Figura, Daniel Gomboš, Daniel Husta, Boris Isaković, Silvia Križan, Arpad Mesaroš, Gabor Pongo, Bence Salai, ispisani abecednim redom), a kako se radi o „miješanoj“ obitelji, članovi razgovaraju mađarski i srpski (praćeno prijevodima). Iako Janežiča bije glas da radi dugačke predstave, pojedine „godine“ su trajale tek nešto preko sata, no  većina ih je bila tri i više sati, a za 1981. sam odsjedila 270 minuta (pet sati s dvije pauze) i uživala u svakoj minuti. U svim predstavama radio je isti autorski tim (scenograf Branko Hojnik, kostimografkinja Marina Sremac, skladatelj Samo Kutin, video Carlo Zoratti, oblikovanje svjetla Branko Hojnik i Tomi Janežič), a ovisno o sredini ili priči, mijenjali su se glumci (u ovoj je Deneš Debrei osmislio koreografiju).

Kakvu magiju posjeduje predstava 1981. da svugdje očara publiku (i dalje je na repertoaru i rasprodana je) i da su je uvrstili među deset najboljih europskih predstava u 2024.? Isprepletenost povijesne zbilje i obiteljskih priča u izvedbi neobično uvjerljivih glumaca bude sjećanja i potiču znatiželju jer sve ono o čemu su mladi naraštaji slušali, a stariji preživjeli dobiva neodoljivi šarm: u svjetlu nostalgije i nevjerice nižu se scene koje sada izgledaju zabavno. Davanje likovima vlastita imena potiče  „dokumentarnost“, ali perike i kostimi jasno pokazuju da se radi o izvedbi, a ne o doslovnosti, tim više što priče obuhvaćaju godine prije i poslije i šetnja vremenskom skalom relativizira zbivanja u odabranoj godini. Zacijelo bi bilo učinkovito, ali i kontraproduktivno prepričavati epizode koje se nižu u obiteljskom miljeu jer baš isprepletenost emocija, potresnih (monolog Jasne Đuričić o starosti) i duhovitih (Boris Isaković kako pomaže Aronu Balažu), daje potpunost ovoj predstavi. Poput svakog života i ovaj postavljen na pozornicu (glumci prema potrebi objašnjavaju prostorne ili povijesne promjene) nudi svakom pojedincu u publici određen, bliski dio i zato svakome valja pustiti da pamti što je „posvojio“.

Janežič uspijeva „dokumentarnost“ svojih predstava učiniti vjernijom od stvarnosti i nevjerojatnijom od izmišljaja, a to mi se čini najbliže ljudskoj egzistenciji: svakojake mogućnosti i potpuna nevjerica na istoj klackalici.