Svojedobno je u zagrebačkom kazališnom miljeu kružila šala o načinu kako se slaže repertoar: svaki prozvani redatelj u šešir ubaci papirić s naslovom predstave koju bi želio raditi i ovisno o izvučenom papiriću… dosjetka je ostala neprovjerena, ali je činjenica da nije uvijek jasan kriterij izbora autora i tekstova, kao niti razlog zašto se češće ne naručuju drame od domaćih autora ili ne prevode zanimljive strane drame a meni je, uz sve navedeno, zagonetno zašto se postavljaju prozni tekstovi čija dramatizacija često samo čuva priču, ali ne dočarava niti punoću stila niti oslikava atmosferu. Također je znakovito da se iz suvremene produkcije češće biraju one drame koje su doživjele ekranizaciju, iako taj izbor može biti „dvosjekli mač“, budući da kazališna publika sve vrijeme uspoređuje filmsku i kazališnu verziju, a autorski tim i glumci se kolebaju između „oponašanja“ i odmaka. Zanimljivo je da su nedavno baš te i takve drame Dušana Kovačevića (1948.) zaredale u hrvatskim kazalištima (Maratonci trče počasni krug, HNK Osijek 2024., Balkanski špijun, HNK Varaždin 2024. i HNK Ivana pl. Zajca 2026., Profesionalac HNK Zadar 2025.) dok  najpoznatiju dramu Putujuće pozorište Šopalović (JDP, 1985.), ne manje važnog srpskog dramatičara Ljubomira Simovića (1935.- 2025.), hrvatska publika poznaje samo preko gostovanja ili TV-snimke (1986.). Na tragu izreke „što je suđeno, nije izgubljeno“, ova je Simovićeva drama pod naslovom Putujuće kazalište Šopalović (prijevod, adaptacija i dramaturgija Dora Delbianco) u režiji Aleksandra Popovskog postavljena u Satiričkom kazalištu „Kerempuh“ (10.4.2026.).

Tema drame je odnos rata i kazališta pa Delbianco postavlja pitanje „je li bavljenje umjetnošću dok susjedi umiru čin sebičnosti ili vrhunski čin duhovnog otpora“ i u skladu s tim, vrijedi li sentenca „Inter arma silent Musae“? Adaptacijom teksta zbivanje je iz izvornog Užica premješteno negdje u Slavoniju pod (njemačkom) okupacijom i mada bismo dramu razumjeli i u originalu, logično je da je prevedena. Međutim  ne vidim razloga za promjenu imena nekim likovima (Vasilije – Matija, Jelisaveta – Elizabeta, Simka – Semka, Blagoje – Božo, Milun – Milan) jer i svako naselje i svaka kazališna (posebno putujuća) grupa okuplja ljude raznih pripadnosti. S druge strane, njemačko prezime koje bi se izvorno vjerojatno pisalo Meitzen, zadržava oblik Majcen, a Drobac svoje ime tumači opisom da „drobi kosti i vadi drob“ pa mi se čini da je takva adaptacija nedosljedna. Scenom je dominirao plastični zastor (scenograf Vanja Magić, dizajn svjetla Zdravko Stolnik) niz koji se, kao rezultat zločina prema mještanima, slijevalo sve više krvi, dok je glazba Marjana Nećaka ponekad djelovala suviše umirujuće.

Početna scena prikazuje glumce koji na gradskom trgu (pod obješenim mještanima) najavljuju svoju predstavu isječkom iz Schillerove drame Razbojnici (scenski pokret Pravdan Devlahović, kostimografkinja Mia Popovski), ali se pri tome saznaje tko je tko i što koga mori: nastupe i turneju ugovara vlasnik trupe Matija Šopalović (Borko Perić), starija glumica Elizabeta Protić je spretna organizatorica, ali se teško miri s godinama i stalnim igranjem muških uloga (Anita Matić Delić), mlada glumica Sofija Subotić ne mari puno za zbivanja oko sebe (Josipa Anković) dok mladi glumac Filip Trnavac teško razlikuje kazalište i stvarnost pa na svaku rečenicu reagira kazališnom replikom (Marko Makovičić). Svjesni rata, ali pomalo mimo stvarnosti, glumci ne razumiju netrpeljivost građana prema sebi (vazda pijani Božo Babić – Damir Poljičak, njegova marljiva i ogorčena supruga Gina – Ines Bojanić, udovica Semka koja im je iznajmila smještaj – Ornela Vištica, grobar Josip Brakus) jer su im došli  podariti svoje glumačko umijeće. U strahu od okupatora (svemoćni Majcen – Dražen Čuček, njegov pomoćnik Milan – Ozren Opačić) i još više od opakog batinaša Drobca (Tarik Filipović), građani smatraju glumce dokonim zabavljačima bez sluha za ratne strahote, dok su sami glumci duboko uvjereni da je kazalište važno  („Gdje je pekar? U pekarnici. Gdje je apotekar? U apoteci… A  gdje bi onda trebao biti glumac? U kazalištu“) jer pomoću njega pomažu ljudima „da razumiju život i da ga zaborave“. Izmjenjuju se scene kojima se ilustriraju međuljudski odnosi pri čemu najlošije prolaze glumci – okupatori ih ne uvažavaju (Milan pojede njihovu dozvolu za nastup), a građani ih ne prihvaćaju. S druge strane, glumcima je neshvatljivo da nitko ne uviđa ljepotu glume i pokušavaju pokazati da ubijanje ne smije zatrti duhovne vrednote. Simović duhovito i poetično pokazuje (danas se na skupovima po Srbiji recitira njegova pjesma Drveni mač koju u predstavi izgovara Filip Trnavac prijeteći drvenim mačem) primjere kako gluma može biti spasonosna kao u susretu Sofije (odlična Josipa Anković) i Drobca kada se ona prisjetila uloge travarice i poznavanjem trava uspjela zatraviti Drobca i smrtonosna kao kod Filipa (razigrani Marko Makovičić) koji igrajući ulogu Oresta priznaje „svoje“ ubojstvo načelnika i njegove ljubavnice pa ga vlast, bez dodatne provjere,  osudi na smrt.

Radovala sam se nastupu trupe Šopalović jer me oduvijek intrigira veza između kazališta i stvarnosti, ali me, nažalost,  ova predstava ničime nije dotakla: niti je posjedovala tenziju, niti su potrajale početne poletne glumačke interpretacije  (neke su postale neobjašnjivo trome), a i govor je povremeno djelovao banalno. Aždaja je ovaj put spalila drveni mač.