Onda kad smo se izgubili predstava je Kraljevačkog pozorišta koja tematizira šta se dogodi s djecom kada naglo moraju odrasti. Promjena uloga između roditelja i djece sa sobom nosi traumatski teret. Redatelj Damjan Kecojević zajedno sa scenografkinjom Zoranom Petrov tijekom same predstave transformira prostor obiteljskog doma u prostor borbe. Ovakav pristup atipičan je za srpsko kazalište i predstavlja potpuno apartnu pojavu.

U opisu predstave, stoji da je ovo predstava za cijelu obitelj. Tekst Lotte Farup tematizira dva centralna problema – razvod roditelja i alkoholizam majke nakon razvoda. Ova dva prijelomna događaja utječu na to da brat i sestra preuzimaju ulogu odraslih i u pokušaju da te riješe probleme, odrastaju u potpunom kaosu. Kako to utječe na sam prostor igre?

Onda kad smo se izgubili komorna je predstava, publika sjedi na sceni, glumci su blizu i od samog početka se stiče dojam da smo mi kao publika zajedno u kući s obitelji koja je pred raspadom. Nova je godina, obitelj pleše, pjeva, konfete su tu, ali roditelji u jednom trenutku ostavljaju djecu, Line i Tomasa, i odlaze na tulum. Kad roditelji odu, cijeli stan postaje prostor dječje igre. Nakon višesatnog penjanja, skakanja i transformacije dnevne sobe, Line i Tomas shvaćaju da se roditelji nisu vratili. I kažu – onda kad smo se izgubili. U tom trenutku prostor igre postaje prostor izgubljenog djetinjstva.

Ako dnevnu sobu tretiramo kao prostor sigurnosti, ako uzmemo da je dom nešto što nas osnažuje, ako miris domaće hrane ulazi u najtananije emocije djetinjstva, trenutak urušavanja svega toga za sobom povlači i promjenu prostora. Line i Tomas iz emocionalnog kaosa u potrazi za rešenjem, svoj prostor života transformiraju. Kada otac ode, majka počinje piti. U život i u prostor dolaze flaše s pićem na koje je zakačen ispuhan balon. Stolice su razmještene, fotelja je prostor majčinog alkoholizma, u loncima nema toplog ručka. Nešto što je nekad bilo dom, transformira u prostor koji liči na stan poslije tuluma. Prostor igre postaje prostor pokušaja da se majka spasi alkoholizma.

Najveća snaga ove predstave je da se problemi ne tretiraju kao nerješivi, ali je jasno stavljeno do znanja da to nije posao djece. Šta se događa s dječjom sobom kad djeca odrastu? Gdje odlaze igračke, knjige, crteži i plastelin, lopte i konopci za preskakanje? Line i Tomas sasvim sigurno su nekad prije Nove godine posljednji put izašli napolje kao bezbrižna djeca, a da toga nisu bili svjesni. Dječja briga ulazi u svaki milimetar igraćeg prostora. Ona se prelama kroz nesigurnost kretanja, kroz nedostatak dječjeg kutka, kroz kontrolu je li majka kupila nove flaše pića. Alkoholna pića uzurpiraju prostor, ona su direktni neprijatelji. Vrlo indikativno je što u cijelom igraćem prostoru nema dječjih igračaka.

Scenografija Zorane Petrov i kostimografija Stefana Savkovića u živim su i pastelnim bojama, kao apsolutnom kontrapunktu situaciji. ABBA i šljokice s jedne strane, a s druge strane potpuni raspad jednom obiteljskog univerzuma koji je nekad bio dom.

Kakvi su prostori odrastanja? Možemo li kanonizirati idealne uvjete odrastanja kroz odgovarajući prostor? Scenski jezik ove predstave jako je zanimljiv. On se igra sa onim što nazivamo IKEA estetikom, ali je u potpunosti dekonstruira. Šira dostupnost estetski lijepih komada namještaja učinila je da sve kuće liče jedna na drugu, bar u europskim zemljama. Međutim, time kuće gube autentičnost, tragove aktivnog življenja i doma. Ovdje je emocionalni raspad oslikan u kaosu prelivenom na igrajući prostor, koji kada postane velik, dolaze slova od stiropora da nam problem razjasne i potencijalno učine rješivim.

Kada se uloge zamijene, djeca postanu odrasli, postaju li prostori odrastanja prostori starenja? Ili situaciju iz same predstave možemo uzeti kao novi početak – emocionalni i prostorni? Roditelji nisu samo prvi na listi odgovorni za dječji zdrav razvoj, njihova je dužnost da djeci osiguraju sigurni krov pod kojim djeca mogu odrastati. Onda kad smo se izgubili dovodi ovo pitanje u apsolutni centar. Jako važna stvar je što u toku čitave predstave Line i Tomas ne imenuju svoj prostor, nema onog – naša soba. Djeca prisvajaju stvari, tako da izostanak ove očekivane reakcije direktno preslikava osjećanje unutrašnjeg nereda. Prostor očevog novog doma je, ne slučajno, prostor u kome svi stoje. Stajanje u zatvorenom prostoru kuće direktno je vezano za stanje pripravnosti i izostanak sigurnosti.

Na kraju predstave, glumci se približavaju publici koja sjedi na sceni. Uz direktno pitanje – može li i kako razvod izgledati drugačije, oni nas pozivaju na dijalog i rješivost. Ovakav kraj u kome se svi sudionici predstave približavaju publici govori nam sasvim jasno da ovakvi problemi nisu tamo negdje, da se sa njima moramo suočiti i zajedno ih rješavati.

Preispitivanjem prostora doma u kazalištu dolazimo do preispitivanja prostora sigurnosti. Možda je dom kao i sigurnost nešto što se mora stalno graditi i nikada nema završnu konstrukciju? Možda je prostor nekad samo izgovor, kada kao u kazalištu, postane nefunkcionalna kulisa? Prostor igre u ovoj predstavi je prostor transformacije kroz stanja koja nam nosi dramska radnja ovog komada.

Onda kad smo se izgubili je predstava koja svojom estetikom otvara mnoga pitanja. Jedini siguran odgovor koji daje je da stvari mogu biti rješive usprkos tome što djeluju jako strašno. Tom odlukom ona zauzima jasan, artikuliran, umjetnički stav i šalje poruku koja je jako važna. Prostor izgubljenosti možda je prostor novog pronalaska, i tu moramo sudjelovati svi zajedno – u scenskom prostoru ove predstave.