Zahvaljujući nezavisnoj kazališnoj sceni imamo priliku vidjeti djela autora koji su cijenjeni i igrani, ali su za naša repertoarna kazališta ostali „nevidljivi“ mada bi se žanrovski itekako dobro uklopila. Povod ovoj rečenici je predstava Peti korak Davida Irelanda (prijevod Lana Blaće) u režiji Marka Jurage i produkciji Aplauz Teatra (Scenoteka, 13.2.2026.). Naslov se odnosi na situaciju u kojoj se sudionik AA zajednice (anonimnih alkoholičara) odlučuje, nakon popisivanja i preispitivanja svojih pogrešaka, učiniti peti korak (od sveukupno dvanaest) koji se očituje u  „priznanju Bogu, sebi i (nekom) drugom ljudskom biću o prirodi vlastitih pogrešaka“ pri čemu je naglasak na „drugom ljudskom biću“ jer Bogu i sebi može se priznati bez svjedoka.

Mladi Luka (Lovro Juraga) pokušava prestati piti u čemu mu pokušava pomoći iskusni James (Ronald Žlabur) savjetima i bodrenjem te mu postaje sponzor (u značenju onoga koji preuzima odgovornost, a ne novčani pokrovitelj). Neprekidni razgovori izvlače na površinu njihove slabosti i strahove koji su različiti, ali usporedivih intenziteta pa dok se James hvali vlastitim životom (od kada je prestao piti) i sretnim brakom (koji djeluje izuzetno monoton) kako bi obodrio Luku koji svoja opijanja pravda spoznajom da je incel (involuntary celibat) što slikovito objašnjava: „Amerikanac koji ne može naći curu pa puca po školi.“ Njihovi dugotrajni razgovori prelaze od intimnih ispovjedi (Luka je okupiran seksualnim fantazijama dok je James sklon kontrolom nad svime) na propitivanje muškosti (Piju li pravi muškarci u birtiji čaj? Smiju li plakati?). Pojavljuju se i pitanja licemjerja (čak i pravdoljubivi James ponekada laže, a jednom je čak prevario suprugu) i duhovnosti (je li oslobađanje ovisnosti vezano uz pronalazak Boga ili uz vlastitu odluku pa „Bog može biti čak i papirnata čaša“).

Iznenađujuće dobro autorovo poznavanje situacija u kojima se zatječu Luka i James nije spisateljska konstrukcija, nego vlastito mladenačko iskustvo s alkoholom pa mu se također može vjerovati kada uzroke ovisnosti o alkoholizmu pronalazi u obitelji (otac mu je bio pijanac i nasilnik kao i očevi njegovih likova) i u sredini odrastanja (podrazumijeva se da muškarci puno piju pa odmak od takvog ponašanju izaziva podsmijeh). Usprkos ozbiljnim, dapače tmurnim temama, tekst je pun duhovitosti pa Ireland djelo naziva „komičnom dramom“, a redatelj Juraga je opisuje kao „ozbiljnu pametnu komediju“.

U liku iskusnog i promišljenog Jamesa kojeg njegov mladi štićenik uspijeva zaskočiti neugodnim pitanjima o kojima ovaj ne želi govoriti (što je suprotno od inzistiranja na iskrenosti među njima) Žlabur promišljeno dočarava osobu koja se mijenja od samouvjerenog preko šeprtljavog do agresivnog muškarca i opet iznova dokazuje da se radi o glumcu koji može puno više od onoga što vidimo dok ga gledamo u jednostavnim komičnim predstavama. Lovro Juraga u ulozi zbunjenog Luke ima nešto manje mogućnosti pri nijansiranju, ali baš takav, pun povjerenja i nedorastao, uspijeva uzdrmati Jamesovu mentalnu tvrđavu. Šteta da je predstava tako usporena jer iako se bavi ozbiljnim dvojbama, humoristički element je čini izvedbeno podatnijom pa se nadam da će se češćim igranjem tempo promijeniti. Bilo bi odlično kada bi se moglo igrati u prostoru gdje bi se publika mogla razmjestiti oko glumaca (scenografija se ionako sastoji od stolica poslaganih kao na sastancima AA) jer bi uzajamna blizina istaknula probleme i pojačala empatiju.

Drama Doruntine Basha Prst (2011.) bavi se položajem žene u patrijarhalnoj sredini (Kosovo) kroz sukob svekrve i snahe koje i dalje žive u zajedničkom kućanstvu, iako je muškarac koji ih je povezivao, sin / suprug, nestao u ratu (radi se o Kosovskom ratu koji je završio sredinom 1999.), no fokus nije na njegovom nestanku nego na njihovom odnosu. One ga čekaju deset godina u nadi da je živ, što naglašava činjenica  da snaha i dalje živi u muževoj obitelji, iako je svekrva kinji. U tekstu nema ni natruhe lepršavosti pa  je „dvoboj“ dviju žena koje teško mogu zajedno, ali još teže odvojeno živjeti (nije isključeno da je svekrvina netrpeljivost posljedica tuge, a ne istinske zloće), znatno mučniji od muškog duela u drami Peti korak (oba teksta možemo smatrati ispovjednim dramama) pa kako je i predstava Prst u režiji Anice Tomić nastala u sličnim okolnostima (koprodukcija UO Slavonski Brodvej Slavonski Brod  i „Teatar igre“ Vinkovci) gostovanje u Zagrebu me nagnalo na povezivanje (Mala Gavella, 18.2.).

Scenografija dočarava priprostu seosku kuću u kojoj obitavaju dvije žene u neosporno neprijateljskom ozračju, gdje starija  (Selena Andrić) stalno nešto zamjera mlađoj (Vanja Čiča) i ma koliko izmjenjivale verbalne otrovne strelice (mlađa je puno hrabrija no što bi se u danoj situaciji očekivalo) više se sluti nego otkriva o čemu se radi: po svemu sudeći snaha priprema ručak i zareže kažiprst (sam je čin prilično apstraktan) što bi trebalo istaknuti jer nije nevažno o kojem se prstu radi. Pri bilo kakvom radu, baš je taj prst presudan za obavljanje posla (svekrva joj zamata prst jer joj je ranjena beskorisna), a uz to, to je prst kojim se nešto pokazuje ili prijeti.

Tekst se vrti oko istih motiva pa se ni u glumi ne primjećuju sinusoide koje bi odražavale emocionalne promjene: one se ne vole i na tome se temelje svi dijalozi. Samo u trenutku dok gledaju sinovljevu odnosno muževu odjeću dolazi do kratkotrajnih simpatija pri čemu se svekrva s ogorčenjem prisjeća vlastitog nesretnog (dogovorenog) braka s čovjekom koji ju je ponižavao i kojem nikada nije oprostila odnos prema djeci (ljutnju pri rođenju kćeri, veselje pri rođenju sina, nemar prema oboma). Sama ne vidi da će ljubaznost prema snahi olakšati njihovo zajedničko čekanje i konačno priznanje da njega više nema: svaka ga je voljela i svaku je on volio pa je čudno da toliko ljubavi rađa takvu mržnju. Stereotip o svekrvi i snahi nije mi prihvatljiv. Moram priznati da sam očekivala predstavu koja će me se ticati jer je tekst nagrađivan i zbog društvene angažiranosti (2011.) i kao najbolja suvremena drama Balkana (2012.). Iako  nisam neosjetljiva na zlostavljanje, ovaj put sam se oglušila.