Centar za kulturu Trešnjevka smješten je u Parku Stara Trešnjevka nadomak Trešnjevačkog trga (placa) i ne može se zamisliti bolja adresa za predstavu Kao da je bilo nekad, kao da je bilo tu Saše Božića (tekst i režija) u koprodukciji Kazališne družine „Tragači“ i Teatra CIRKUS Punkt (30.1.2026.). Božić je napisao dvije kratke priče čija je scenska adaptacija (dramaturgija Vedrana Klepica) poslužila za predstavu čiji naslov odgovara jednoj od najvažnijih pjesama s albuma S vetrom uz lice (1986.) rock sastava Ekatarina Velika u kojoj Milan Mladenović (1958.-1994.)propituje prolaznost vremena i njezin utjecaj na naše živote, tvrdeći da je  pjesma politička.

Zbivanje je smješteno u dio velike zagrebačke četvrti koja se kolokvijalno zove „stara Trešnjevka“ (administrativnog imena Trešnjevka-sjever za razliku od onog  dijela preko Zagrebačke avenije koji se zove Trešnjevka-jug) čiji nekadašnji popularni atribut „crvena“ govori o radničkom stanovništvu koje je tu bilo nastanjeno zbog brojnih tvornica. Današnja je Trešnjevka drugačija po arhitekturi i stanovnicima, ali predstava počinje  projekcijama (Josip Visković) koje prikazuju nekadašnji izgled. Marija (Jelena Hadži-Manev) se sjeća svoje mladosti kada je radila u trešnjevačkoj tvornici ženske konfekcije „Savremena žena“ (utemeljena 1950. kao „mali šnajderaj“ prerasla je u uglednu tvornicu koja je radila od 1958.-1999.) i kada je sanjarila o sretnom životu ispunjenom ljubavlju. Ali, tu željenu ljubav ne nalazi ni u svojoj prvotnoj obitelji ni u onoj koju je osnovala udavši se za Ivana i rodivši Anu (Sara Stanić). Jer Ana („štrkljava i šutljiva“) nije djevojčica kakvu bi Marija mogla voljeti, a ni ova njoj nije sklona: igra nogomet i „slijedi oca u stopu“. U potrazi za ispunjenjem, Marija se okreće društveno-političkom radu, učlanjuje se u Partiju, putuje po kongresima i vjeruje u boljitak.

Hadži-Manev s puno nježnosti stvara ženu koja nastoji razočaranja obiteljskim životom nadomjestiti utopijom proisteklom iz Titovih riječi. I onda se dogodila smrt (4. 5.1980.) koja je urušila Marijin život, ali i aktualnu državu. Odjevena u haljinu iz osamdesetih godina (scena i kostimi Petra Pavičić), potresena i posve izgubljena Marija (glazba Toni Starešinić) postaje svjedokom vremena u kojem ne želi sudjelovati. Njena kći Ana, odrastajući u buntu protiv svega majčinog, odjednom se početkom devedesetih susreće sa zbunjujućim promjenama – sve što je poznavala postupno se rasulo i nestalo (nisu stalni ni poslovi ni odnosi ni uvjerenja; samo Zdravko Mamić jest!) i ona pokušava ustaliti svoj život (Stanić i Hadži-Manev su stalno prisutne na pozornici i dok jedna pripovijeda, druga je „nevidljiva“ svjedokinja). Budući da je Ana malo „divlja“, kako po izgledu tako i po ponašanju (nasuprot urednoj majci), iznenađuje njen bolećivi izgled dok sjedi uz bilje pod lampom (dizajn svjetla Dražen Dundović).

Majka i kći žive u različitim društvenim i političkim prilikama, ali i jedna i druga se bore za svoju verziju sretnog života i kad im se učini da su se približile željenom cilju, otkriju da se to razlikuje od onoga čemu su težile i za čime su čeznule. Sasvim u skladu sa stihovima Milana Mladenovića iz pjesme Kao da je bilo nekad: „Mi menjamo našu noć / Za neki tuđi dan, za neki tuđi dan“.