Komedija Papučari Mire Gavrana u režiji Nine Kleflin i produkciji Teatra Gavran praizvedena je u Maloj dvorani „Vatroslav Lisinski“ godine 2007., da bi se na istom mjestu pojavila nakon skoro devetnaest godina, u novoj podijeli i u režiji Mladene Gavran (7.3. 2026.). Priča prati troje ljudi koji su se zajedno zatekli u dvosobnom stanu: nakon što je Ivo (Vedran Komerički) osuđen zbog pronevjere u banci, supruga Ana (Kristina Krepela) ga napušta i udaje se za Marka (Jakov Gavran), ravnatelja svoje škole. Otkriva se da je Ivo ipak nevin pa izlazi iz zatvora (o čemu javljaju svi mediji) i na Anin užas dolazi u stan jer nema kamo (a i ne zna zašto bi ikamo otišao kada je vlasnik polovice stana). Ana negoduje i želi Ivu izbaciti iz stana, ali Marko zna da je Ivo u pravu i traži kompromisno rješenje. Napokon svi prihvate  činjenicu da je boravak pod istim krovom jedino prihvatljivo rješenje: dvosobni stan je prilično prostran (scenografkinja Marta Dogan, dizajn svjetla Mario Vnučec), a oni su pristojni ljudi.

Zbog stalnog Ivinog javljanja na telefon (traži posao pa daje jedini svoj raspoloživi broj), Anine kolegice saznaju za zajedničko stanovanje i o Ani kruže tračevi (natpis na zidu: „Profesorica Ana u sendviču“). Ivo poznaje Aninu sklonost manipulaciji (ona je „impulzivna i nehumana“) i brani Marka od njenih verbalnih zlostavljanja („Žao mi je svakog tko trpi nasilje“). Dvojica muškaraca se postupno „udružuju“ protiv Anine dominacije (zaključuju da su papučari) i među njima se rađa prijateljstvo (nakon što Ana izbaci Marka iz spavaće sobe, zajedno puše i gledaju televiziju) pa dolazi do uzajamnih ispovijedi (Marko priča o slučajno prekinutoj mladenačkoj ljubavi s Micikom, a Ivo o vezi sa zatvorskom liječnicom Marijom). Ana i Marko odlaze spavati u školu kako bi Ivi oslobodili stan za susrete sa ženom s kojom se viđa (što u Ani izaziva ljubomoru), no prije nego što odu, Ivo dovede Mariju da bi ih upoznala i tada se otkriva da je to davnašnja Markova ljubav Micika (Kristina Krepela) i da on s njom, ni ne znajući, ima odraslu kćer (kostimografija Đurđa Janeš, ton i glazba Nikola Čeme). Poput svih romantičnih komedija i ova završava baš onako kako to publika očekuje…

Gavran u svojim komedijama ispisuje dijaloge čija duhovitost izvire iz svakodnevnih situacija, a likove i odnose koje možemo lako detektirati u vlastitom susjedstvu, no autor ih radi učinka (humorističkog) iz početne, naoko normalne situacije obično gurne u tako kompliciranu da se u njoj likovi teško snalaze. U slučaju komedije Papučari, samo je Ana pribrana, čak i kada je osjećaji zaskoče jer njen jedini cilj je vlastita dobrobit. Ivina ravnodušnost izazov je njenoj taštini (jer zna da je zgodna), a novonastalo prijateljstvo između Ive i Marka doživljava poput urote: uvrijeđena je jer nije središte njihovog svijeta. Kristina  Krepela nije, usprkos osobne ljupkost, uspjela uvjeriti u šarm dominantne žene jer je njena „bisig baba“ stala na pola puta. Marko je nesumnjivo zbunjen muškarac, ali nije neartikuliran kakvim ga je učinio Jakov Gavran i zato je, usprkos dijalozima,  povremeno djelovalo da je na sceni samo Vedran Komerički jer je njegov Ivo bio jedini punokrvni scenski lik. Šteta da se jedna zgodna i pomalo opaka priča nije preciznije oblikovala.