Predstava Pustolovine Huckleberryja Finna dramaturga Filipa Jurjevića i redatelja Vanje Jovanovića nastala prema romanu Marka Twaina obiluje glazbom, „živom“ glumom i domišljenim lutkarskim scenama pa takav složeni zahvat predstavlja priličan iskorak u poetici i estetici Zagrebačkog kazališta lutaka (18.10. 2025.). Na pomisao da ovo kazalište nema sklonosti ozbiljnom lutkarskom djelovanju navodi me činjenica da često angažiraju redatelje koji ne poznaju zakone animacije i dizajnere koji ne poznaju tehnologiju lutaka, ali   sve je veselo i šareno pa koga  briga… Poziv redatelju Vanji Jovanoviću i kreatoru lutaka, scenografije i kostima Mariju Tomaševiću da rade u ovom kazalištu sliči mi Armstrongovom koraku po Mjesecu; tim više što je većina ansambla u ovoj predstavi završila studij za glumca-lutkara…

 Što se tu zapravo dogodilo? Opsežan roman je „skresan“ na nekoliko okvirnih odrednica, a počinju životnim uvjetima koji su naveli bijelog dječaka Hucka i odbjeglog crnog roba Jima da zajedno pobjegnu na drvenoj splavi niz rijeku Mississippi. Pri  putovanju zbivaju im se razne dogodovštine koje učvršćuju uzajamno povjerenje i jačaju njihovo prijateljstvo. U ta ružna vremena hvatanjem i povratom roba moglo se lijepo zaraditi i u Hucku se bore društvene norme i osobna moralna uvjerenja pa se kasnije i sam zgraža nad vlastitim mislima o izdaji. Twain je poznat po svojem humoru (moguće da je sljedeći citat bio nadahnut plovidbom: „Ako moraš progutati žabu, nemoj je predugo gledati“) pa je Jurjević nastojao očuvati autorov stil i način (što mu je uglavnom pošlo za rukom), no za neke epizode, ma koliko bile duhovite, nisam našla pokrića u romanu. Među takve bih svrstala djetešce koje „grize“ sve oko sebe (možda treba dočarati djelić atmosfere u sirotištu), Jimovu opsesiju cipelama (osim ukoliko nije asocijacija na mizerno stanje robova) ili Cigane(?), ali mi je u duhu „mjesta i vremena“  i Twaina pljačka banke dok su svi građani na misi.

Skladatelj Šimun Matišić glazbom je istaknuo i duh Divljeg Zapada i Twainovu podsmješljivost (Twain je znao o čemu piše, roman je objavljen 1884.) i djelovalo ja da glumci uživaju u izvedbama (ali zašto bubice?!). Tomašević je koherentno proveo cjelovitu vizualizaciju predstave (uz Jovanovićevo oblikovanje svjetla) pa su prijelazi iz glumačkih u lutkarske epizode izvedeni „mekano“, iako povodi nisu uvijek jasni. Scene pljačke banke i plovidba na splavi prikladni su za lutkarski milje jer prikazi panike po gradu i ljuljanje plovila u (dobroj) animaciji djeluju vjerodostojnije nego da ih dočarava vreva na pozornici. Ipak, nije mi jasno zašto je samostalni nastup u jednom slučaju glumački, a drugi put preko lutke?! Neovisno o tome, vidljivo je Jovanovićevo poznavanje lutkinih „potreba“ pa ponekada oko animacije zaposli nekoliko (i po tri) animatora, ovisno što lutka mora „učiniti“. Svestrano talentirani Filip Lugarić, iako nije po edukaciji lutkar, pokazao se dorastao potrebama ozbiljne lutkarske predstave i njegov Jim (glumački i animacijom) profilirao je cijelo zbivanje. Uloga Hucka povjerena je Adamu Skendžiću dok su ostali članovi ansambla(Marta Bolfan Ugljen, Hana Kunić, Zdenka Šustić, Borna Galinović, Jadran Grubišić, Marijin Kuzmičić, Goran Vučko, Tin Rožman) pokazali da mogu svašta kada ih uputi netko tko zna što hoće!

Predstava Misto di raste lavandulilili koju su Jovanović, dramaturg Patrik Gregurec i autor vizualnog identiteta Mario Tomašević  postavili u Kazalištu lutaka Zadar građena je od istih elemenata, ali je tamo svaka lutka imala svoju ljudsku inačicu što je bilo dosljedno provedeno pa je cijela predstava odisala snažnim emocijama. U Pustolovinama… to nije tako, čak niti kod imenovanih likova (ostali se snalaze kako znaju!) pa iako znamo da snažna simpatija spaja Hucka i Jima, ona je nekako lepršavo, gotovo revijalno dotaknuta. Cijela predstava je neupitno dopadljiva i kao što sam napisala, kvalitetom strši među ostalim ZKL-ovim predstavama, ali ova priča zaslužuje više od zabavne i tehnički dobre izvedbe. U ovim našim turbulentnim vremenima, kada svatko kod svakog (osobito ako se imalo razlikuj) izaziva podozrenje, ova je predstava mogla, dapače, ona je morala protresti srca i mozak kako bi se po izlasku iz kazališta valjano znali (i dali) upotrijebiti. A nije!