Napomena: kritika je izvorno objavljena 17. ožujka, 2016. u Vijencu, broj 575
Nakon gostovanja Nevena Hitreca 2014. i Vinka Brešana 2015. Zagrebačko kazalište lutaka ove je godine nastavilo tradiciju dovođenja filmskih redatelja u svijet lutkarstva, odabravši redatelja domaćega filmskog hita Ivana Gorana Viteza. Iskreno, ne znamo zašto je uopće pokrenulo tu tradiciju, budući da film i lutkarstvo imaju jako malo zajedničkoga, što uglavnom potvrđuju i predstave tih redatelja. Također, iako su filmski redatelji mnogo razvikaniji i medijski atraktivniji od njihovih kolega koji se revno i ustrajno bave lutkarskim kazalištem (što nikako ne bi smjelo biti mjerilo!), veliko je pitanje što samo kazalište i gledatelji dobivaju od tih gostovanja.
Hitrecova Eka Eka, nažalost, nismo pogledali pa ne bismo sudili o njemu, no Brešanovo Carevo novo ruho monotona je i statična dramska predstava u kojoj glumci tek „usputno“ nose maske, ne animirajući ih, već ih noseći kao „stvrdnutu šminku“. Na tom tragu nova predstava ZKL-a, Godišnja doba u Vitezovoj režiji izvire iz riječi i u nju se vraća, scensku radnju i lutkarske junake koristeći tek kao statične izvore zvuka. Naglašavajući riječ statično namjerno ukazujemo na ponajveći problem Zagrebačkoga kazališta lutaka – potpuno nerazumijevanje lutke. Ta junakinja koja ne poznaje i ne priznaje ograde živi na sceni samo dok je u pokretu. Mirovanje je za lutku smrt, a mrtav junak na sceni znači – mrtvu scenu. I svima koji i na tren razmisle o lutkarstvu to je u potpunosti jasno. No ZKL-u očigledno nije, već nas redovito umrtvljuje ukočenim i raspričanim junacima što umiru u mirovanju.
Predstava Godišnja doba nastala je po motivima istoimene slavenske bajke dramatiziranih od ruke redatelja. Malena junakinja Iskra živi tužan Pepeljugin život, služeći zločestoj gospođi Žofi i razmaženoj joj kćeri Ledi te udovoljavajući svim njihovim hirovima. Jedan od tih Ledina je rođendanska torta sa svježim šumskim voćem. Kako je malena zloća rođena u krivo godišnje doba, dobrodušnoj Iskri može pomoći samo vjetar koji je odvodi za stol za kojim sjede (!), jedu i jadaju se godišnja doba.
Ivan Goran Vitez najviše se u predstavi bavio tekstom. Iz njega sve izvire i sve je u njegovoj funkciji. Dijalozi razvijaju radnju, stvaraju zaplet te odrađuju rasplet, sklepan bez ikakva smisla i logike, kao da je redatelj usred predstave pogledao na sat i zaključio: Dosta je bilo. Pakirajmo priču i kofere i bjež’mo doma. Usprkos činjenici da je većinu pozornosti posvetio tekstu, dijalozi nisu izbrušeni, već na mjestima vape za škarama, kao u sceni u kojoj se predugo pričalo o torti. Te bujice riječi, koje su na mjestima bile duhovite i zgodno rimovane (s druge strane, više nas je puta zasmetalo nepotrebno uvođenje vulgarizama), u potpunosti su gušile važne informacije i događaje. Utapanje smisla u bujici besmisla prelilo se i na songove (vrlo zgodna glazba Marija Mirkovića), koji nisu išli za liričnošću i minimalizmom što zavodi dječje uši, već prema epskom gomilanju riječi i tumačenju radnje (što je uvijek loše, jer se informacije u pjevanju, i još iza lutke, paravana... obično gube).
No što se događalo na sceni, izvan riječi? Malo toga. Lutke zijevalice u razgovoru ugodnom i minimalno pomičnom, jedna na guzovozu koja nije uspjela spasiti stvar i vrlo neuvjerljiv vjetar (Mario Mirković) koji je tumačio glas iza kulisa uz nedovoljno dosljedno lelujanje predmeta na sceni. Udaljenost glasa tjerala je dječje poglede da traže u dubinu scene, umjesto da se fokusiraju na prvi plan te ga se moralo dovesti u prvi plan i mnogo preciznije oživiti na sceni. Od lutkarskih elemenata nakratko smo vidjeli simpatičnu kadu u pokretu i tek ponešto poigravanja perspektivom.
Iako nije uspjela spasiti predstavu, Marta Bolfan Ugljen vrlo je precizno, dosljedno i s mnogo pažnje i zaigranosti animirala glavnu junakinju Iskru. Njezino razumijevanje lutke došlo je do izražaja u odlično oblikovanu radu Martinih i Iskrinih nogu na guzovozu, u kojemu su se animatorica i lutka stopile u živo scensko tijelo. Dinka Vuković bila je ponajprije jezično razigrana Leda, a Marina Kostelac dosta se zgodno poigrala vlastitim tijelom u funkciji Žofinih nogu, dok je kao Ljeto bila suzdržanija. Ni Katarina Perica Kirin i Siniša Miletić nisu mogli previše napraviti s likovima Jeseni i Zime okovanim za stol te su i pokrete i karaktere sveli na minimalnu mjeru. Jedino je Jadran Grubišić u lik Proljeća unio nešto više gibanja tijela, a živahno pomicanje za stolom godišnjih doba pomalo je stršilo u odnosu na ostala godišnja doba.
Luči Vidanović oblikovala je zgodne lutke, obogativši ih elementima simpatične ružnoće i lagane groteske te posebno naglasivši njihovu ključnu alatku – usta. Scenograf Mario Ivezić odmaknuo je barem dio predstave od paravana, što je bila ugodna promjena, no stol kao mjesto okupljanja godišnjih doba nije bio u funkciji lutaka.
Zaključno, predstava Godišnja doba potvrđuje brojne boljke ZKL-a, među kojima i ključnu da to naše najveće lutkarsko kazalište ne razumije ili ne želi razumjeti lutku, što pokazuje i dovodeći redatelje koji je ne razumiju i prvi se put susreću s njom. Uvijek je lijepo dati šansu, no koliko će tih redatelja nastaviti raditi u lutkarskim kazalištima? Koliko su predstava pogledali i knjiga o lutkarstvu pročitali prije no što su se primili režije? Da su pročitali barem jednu, shvatili bi da je lutkarstvo silno bogat, izazovan, ali i zahtjevan umjetnički izraz koji mnogo daje, ali mnogo i traži.