Mjesec veljača je i ove godine mjesec virovitičkog kazališta  jer osim što se 3. veljače obilježio Dan Kazališta Virovitica, po dvadeset i drugi put se održava VIRKAS, Virovitički kazališni susreti (20. 2.- 15.3.2026.) koji ugošćuju brojne hrvatske i inozemne predstave. VIRKAS  uvijek počinje premijerom  matičnog kazališta, a ove je godine izvedena predstava Ujak Vanja Antuna Pavloviča Čehova u režiji Vanje Jovanovića. Svoje je drame Čehov često nazivao komedijama (recimo Galeb i Višnjik) i dok se on čudio zašto se publika ne smije, publika se pitala što je tako komično u likovima (često nadahnutim stvarnim osobama) koji zdvajaju nad svojom sudbinom.

Djelo Ujak Vanja nosi oznaku „prizori iz seoskog života u četiri čina“ i ne radi se o  nekakvoj seoskoj idili, već o napetim odnosima koji tinjaju sve dok se sudionici napokon ne odluče međusobno „objasniti“. Na imanju svoje pokojne supruge boravi umirovljeni profesor Serebrjakov sa svojom drugom, vrlo mladom ženom Jelenom i njihov boravak unosi „nered“ u ustaljeni život žitelja koje čine Sonja, njegova kći iz prvog braka i obitelj preminule supruge, brat Ivan Petrovič Vajnicki (ujak Vanja) i majka Marija Vasiljevna Vajnicka. Sonja i njezin ujak skrbe za imanje (pri čemu  većinu prihoda šalju Serebrjakovu u grad), a pomažu im sluškinja Marina, siromašni plemić Ilja Iljič Teljegin i jedan radnik. Budući da profesor pati od kostobolje, pozvan je liječnik Astrov koji se ovaj put nešto dulje zadržao na imanju (ne samo zbog profesionalnih razloga). Vanja ne podnosi Serebrjakova jer ga smatra šarlatanom (iako ga je nekada cijenio) i dodatno ga ljuti što se zbivanja na imanju podređuju profesorovim potrebama pa se poslovi više ne obavljaju redovito. Vanju dodatno tišti davna, nikada realizirana ljubav prema Jeleni i uopće ne razumije zašto se udala za starca. Istovremeno se u Jelenu zagledao i Astrov kojeg odavno voli Sonja i kako to biva u Čehova, niti jedna od tih ljubavi nema perspektivu. U početku oduševljena, Jelena se vremenom razočarala u mužu i mada pomalo koketira, odlučno odbija obojicu obožavatelja. Svađa oko budućnosti imanja (prihod od imanja Sonja i Vanja šalju Serebrjakovu, ali mu taj iznos nije dostatan za život u gradu i on nagovara obitelj na prodaju imanja, čemu se Vanja žestoko protivi) rezultira odlaskom na Jelenino inzistiranje (ona ne mari za Vanju, ali je sklona Astrovu što je plaši i zato nastoji što prije otići). Ukratko – puno uzaludnih ljubavi, puno neispunjenih sanja,  puno tjeskobe i puno žalosti koje valja mirno otrpjeti.

Dramaturg Filip Rutić skratio je tekst (prevoditelj Vladimir Gerić) zadržavajući strukturu i ideje, no dopisao je „komične“ scene koje su, uz oblikovanje likova, oslabile „čehovljansku atmosferu“. Dakako da bih to moglo smatrati legitimnim „čitanjem“ Čehova da sam u zamjenu dobila bilo kakav „nadomjestak“ (rekla bi Sonja „Čini mi se da nema tinte“). Scenografija ispunjava cjelokupnu pozornicu (Krešimir Tomac) pri čemu sve predmete (vrata, svjetiljke, namještaj) pokriva slama, što djeluje dekorativno (uvijek dobar dizajner svjetla Domagoj Garaj), ali ne prepoznajem razlog. Tvrdnja da se radi o zapuštenom imanju nije mi uvjerljiva jer se radovi obavljaju (svako malo se donose vreće), ali su smanjeni od kada su „nemili“ gosti na imanju. Brojna vrata (koja se premještaju pomoću kotačića) bi trebala ukazivati na razne odvojene prostore , ali mene podsjećaju na žanr gdje su ona nužni rekvizit (ne valjda?). Kostimograf Mario Tomašević odjenuo je ljude iz grada prilično otmjeno, no niti ovi na selu se ne mogu potužiti (ipak, čemu gumene čizme ako ne rade?), ali bi se na „zapuštenom“ imanju očekivala skromnija odjeća.

Ilja Iljič je u drami sporedni lik koji „tiho ugađa gitaru“, ali u predstavi se stalno vrzma negdje sa strane i Vanja Gvozdić (s neobičnim pokrivalom na glavi) ne samo da ugađa gitaru nego i svira (skladatelj Ljudevit Laušin) i pjeva (mješavina hrvatskog i ruskog), ali nije sasvim jasna funkcija njegovog lika. Promjenu u odnosu na dramu je doživio i čangrizavi Serebrjakov kojeg uvjerljivo glumi Draško Zidar vozeći se u invalidskim kolicima iz kojih, po potrebi, ustaje: smještanjem u kolica omogućila se pojačana manipulacija s ljudima (poput smiješnog, ali posve nepotrebnog otvaranja i zatvaranja vrata jer ga je već autor učinio sasvim dovoljno antipatičnim). Čehov doista filigranski oblikuje svoje likove i ako Astrov odbija čaj, ali prihvaća votku, jasna je njegova sklonost piću pa nije nužno da ga se polegne u krevet (slamarica na podu) s lavorom u koji povraća – tim više što se radi o inteligentnom mada promašenom čovjeku. Mladen Kovačić ga primjerenom ozbiljnošću oblikuje, spretno se mijenjajući ovisno o sugovorniku – uvijek se zna postaviti svjestan situacije i ishoda. Sonja je „motor“ kućanstva, no nije tako energična kako je prikazuje Monika Duvnjak, ali budući da je predstava ionako u „povišenom“ raspoloženju, njen se način logično uklopio. Snježana Lančić je izuzetno slikovito dočarala neveliku ulogu Marije Vasiljevne koja ne zna ništa i divi se pameti svoga zeta (u dopisanom dijelu donosi mu neku svoju brošuru koju je on pri odlasku „zaboravio“). Sara Lustig u ulozi Jelene možda je najbliže dualnosti između fine ironije i neizlječive turobnosti, onoga čemu je Čehov težio i onoga kako su njegovi likovi doživljavani. Njezina je Jelena lijepa i sabrana, ali na Sonjino izravno pitanje, priznaje da je nesretna no ne poduzima ništa jer je pomirena  s takvim stanjem. Doista je nužno poraditi s Ivom Slavić (Marina) na njenom govoru, ali i na izražajnosti jer sumnjam da se može svjedočiti zbivanjima ili „trgnuti“ votka bez ikakve grimase!  Ali nemam primjedbi na radnika Matea Pšihistala. Ujak Vanja se jedini pobunio protiv umišljene veličine svog šogora, čemu je Igor Golub uvjerljivo pristupio, no onda je nastavio prenaglašeno tako da je napad pištoljem sličio sceni iz kaubojskih filmova (scenski pokret Melisa Beqaj) što ne odgovara Vanjinom, u suštini, pomirljivom karakteru (i dalje nastavlja dirinčiti na imanju i omraženom Serebrjakovu slati novac u grad). Jako sam se radovala da će, kako je kružila dosjetka, „Vanja raditi Vanju“, no kako kažu: „Pazi što si želiš“.