U sklopu projekta „Opsada Dubrovnika 1991.-1992.: Sjećanje na rat da se zlo ne ponovi“ realizirana je predstava Smrt u Dubrovniku u režiji Petra Pejakovića i suradnji Dramskog studija „Prazan prostor“ iz Podgorice s Akcijom za ljudska prava. Sudjelovanje na 35. Marulićevim danima (2025.) donijelo je predstavi Nagradu za najbolju predstavu u cjelini pa je hvalevrijedno da ga je zahvaljujući Teatru &TD mogla vidjeti zagrebačka publika jer se radi o odličnoj predstavi izuzetno važnoj u namjeri i koncepciji (MM centar, 28.2.2026.).
Dramaturginja Anja Pletikosa zapisala je o nastanku teksta: „Preko 30 sugovornika ispričalo je razne priče prema kojima smo bili emotivni, tužni, ljuti(…). Kroz razne i slojevite procese filtriranja i ventiliranja dokumentarni materijal je postao naš izvedbeni materijal. Velika većina onoga što se u predstavi čuje je citat ili parafraza, a drugi dio je poezija koja je inspirirana nekim citatom ili parafrazom. (…) Dokumentaristička predstava koja nije htjela biti kao druge ratne predstave. Nemoguće je bilo izbjeći uniforme i oružje – možda nije bilo nemoguće, nego mi to nismo htjeli. (…) Zato su njegovi likovi opći i nemaju ime, zato ona teče u ritmu bez kraja i početka, zato njezini traumatični događaji evociraju sve druge traume koje se svakog dana ponavljaju u cijelom svijetu još otprije no što je svijeta bilo. Istovremeno, ovo je predstava o crnogorskom napadu na Dubrovnik koji je počeo u jesen 1991., o vojnoj i medijskoj kampanji 'Rat za mir', o logoru u Morinju i o deklarativnom pomirenju između Hrvata i Crnogoraca. (…) makar je njezin tekst povremeno oniričan, apsurdan, nadrealan, ona je u potpunosti istinita.“
Mislim da ne griješim kada tvrdim da bi „normalni“ pripadnici boomer naraštaja bez oklijevanja potpisali nevjericu redatelja Petra Pejakovića (Kotor, 1970.), osjetno mlađeg predstavnika X generacije: „Kada je vojska '91. prešla Debeli brijeg i krenula u napad na Dubrovnik nisam mogao da povjerujem da se to dešava. Ne mogu ni danas. I to je to. Danas, trideset i tri godine kasnije radim predstavu o tim događajima (op. premijera je bila 2024). Zato što hoću da razumijem da bih vjerovao.“ Vreće s pijeskom asociraju na ratno stanje, ali veliki kuhinjski stol za kojim žena u raskošnoj crnoj haljini lica pokrivenog crnom koprenom (kostimografkinja Lina Leković) bjesomučno sjecka peršin mogao je biti u bilo čijem dubrovačkom domu (scenografkinja Vana Prelević), no nalazio se u kuhinji pjesnika Milana Milišića (1941.- 5.10.1991.) u kojoj je ovaj poginuo kao „prva civilna žrtva rata“ iz čega bi bilo logično da je spodoba u crnom alegorija pjesnikove smrti (Emir Ćatović). „Vragolije“ (epizoda s krađom tramvaja) i pisanje (kontroverzni politički tekstovi) donosili su Milišiću neprilike, pa na tom tragu glumci od publike traže odgovor na pitanje „Zašto volim domovinu?“ I dobivaju razno-razne odgovore: „Imam doma nešto vina“, „Nisam rekla da je volim“, „Jer je moja“, „Moram, učili su me tako u školi“….
Redaju se epizode u kojima glumci Slaviša Grubiša, Emir Ćatović, Pavle Prelević, Miloš Kašćelan i Kristijan Blečić rekonstruiraju pojave koje se ne bi trebale zaboraviti: dobro poznata masovna mobilizacija (pozivanje na tradiciju „čojstva i junaštva“) i neumorna bombardiranja grada ali i one manje poznate poput odbijanja zapovijedi (što završavaju „sklanjanjem“ neposlušnika). Takva je bila sudbina kontraadmirala Krste Đurovića (1940.-5.10.1991.) koji u vrlo potresnoj interpretaciji Pavla Prelevića obećava da „dok je on živ, ni jedna granata neće biti ispaljena na Dubrovnik“ i koji ubrzo potom pogiba u helikopteru „Gazela“ (iako bez dokaza, njegova se pogibija smatra smaknućem), a to jako podsjeća na osječkog „mirotvorca“ Josipa Reihla-Kira (1955.-1.7.1991.). Glumci osim „pravih“ uniformi nose košulje sa čipkastim aplikacijama, ali kada se razodjenu do gaća, ostaju takvima za stalno (uz povremenu potpunu golotinju) što sluti na ranjivost (više „odjeća ne čini čovjeka“). Zanimljiv je prijelaz od muške igre „zujalice“ u „prave“ udarce koji vode izravno do mučenja uz jedini mogući savjet „čekaš da prođe“(prikaz „kaše od čovjeka“ u velikoj kanti), a kilogrami izgaženih naranči govore više od ičega drugog (suradnica za pokret Anđelija Rondović). Zgusnutu dramaturšku strukturu „olabavljuju“ glazbene (Ilija Gajević) i vrckave epizode (vic o Hitleru i Titu na nebu) kao i poneki „prigodni“ komentar („Tko vas plaća da postavljate ta pitanja?“, „Tolike predstave u Crnoj Gori, a oni hoće baš 'Smrt u Dubrovniku'“).
Dok su petorica glumaca na sebe „preuzeli“ sve izvedbene elemente, lijepa i staložena Maša Božović prepustila se „aktivnom mirovanju“: nakon nekoliko prvotnih scena, ona je na pozornici mirno stajala s teglom u koju je bilo posađeno maslinovo drvce (kasnije je legla što nije bilo lakše) i tako je, poput nijemog svjedoka, čekala da se smire ratne strasti. A one su trajale i trajale i trajale do 6. 12. 1991. kada je zabilježena još jedna smrt, ona predanog mladog fotografa Pave Urbana (1968.-6.12.1991.) koji se, za razliku od onih koji su se sklonili iz grada i iz daljine protestirali protiv rata, vratio da bi zabilježio barbarske napade. Njegovih zadnjih dvanaest fotografija (nađenih u foto aparatu) svjedoče o srčanosti tog mladog čovjeku, a predstavu završava Maša Božović čitanjem pisma upućenoj njegovoj tadašnjoj djevojci Mari Bratoš…
Trosatna predstava Smrt u Dubrovniku ne govori samo o „gordom divljaštvu“ (izraz Alessandra Baricca za ratovanje) koje je upisano u tradiciju crnogorskog svjetonazora (očito još uvijek ) i zbog čega se mnoge uvuklo u „obrambeni rat (sve mi se čini da ni pljačka nije bila za odbaciti), nego i o čvrstoj jezgri onih koji su nadvladali stid zbog učinjenog (bez krivice krivi!) i koji su spremni, barem kroz kazališni čin, postaviti stvari na njihovo mjesto („Moramo biti pametniji i otporniji na ratnu propagandu“). I spremni su dovoljno često ponoviti kako je bilo i kako je trebalo biti. A preživjeli u Dubrovniku bi trebali napokon dati priliku vili s Lovćena…