Napomena: kritika je nastala u sklopu projekta „Ekskurzija“ te je izvorno objavljena na stranicama Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa

Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula u mandatnom razdoblju 2023–2026. ima novog umjetničkog voditelja, kazališnog i plesnog umjetnika Matiju Ferlina, koji je već odabirom dramskog repertoara pokazao da teži sustavnosti jer je u prvoj sezoni pod geslom Oda mladosti birao drame koje se bave sukobom ili bar nerazumijevanjem između djece i roditelja (Majka i dijete Jana Fossea, Brodovi od papira Emme Kliman, Dugo putovanje u noć Eugenea O’Neilla).

Američki književnik Eugene O’Neill (1888–1953) za svoje je drame dobio četiri Pulitzerove nagrade (1920, 1922, 1928, 1957) i jednu nagradu Tony (1957), a također je dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1936). Zadnju Pulitzerovu nagradu i nagradu Tony dobio je posmrtno za dramu Dugo putovanje u noć, koja se uz Tramvaj zvan želja Tenneesseja Williamsa i Smrt trgovačkog putnika Arthura Millera ubraja među najbolje američke drame nastale u 20. stoljeću. Budući da je originalni naslov O’Neillove drame Long Day’s Journey into Night, precizan bi prijevod trebao glasiti Dugo dnevno putovanje u noć, što bi odgovaralo radnji koja je podijeljena u četiri čina i traje cijeli dan, s počecima u 8.30, 12.45, 18.30 i ponoć.

Sudbina rukopisa

U INK-ovoj programskoj knjižici koja prati predstavu Dugo putovanje u noć (kritiku Leona Žganec-Brajše pročitajte ovdje, a Kim Cuculić ovdje) u režiji Ivice Buljana (osvrćem se na prvu izvedbu nakon premijere) Leo Rafolt opisuje zamršenu povijest rukopisa ove drame: autor je rukopis završio 1941., ali dramu nije želio objaviti za života, nego tek dvadeset i pet godina nakon smrti pa je 1945. jednu kopiju stavio u trezor izdavača Random Housea, a drugu poslao na Sveučilište Yale. Njegova je udovica (treća supruga) Carlotta Monterey željela, suprotno autorovoj želji, da se drama odmah objavi, ali je taj zahtjev, poštujući autorovu želju, Random House odbio. No, zahvaljujući pravima, Monterey je uspjela u namjeri pa je Yale University Press objavio dramu 1956; svjetska kazališna praizvedba bila je iste godine u Kraljevskom kazalištu u Stockholmu, a već 1958. drama dolazi u hrvatska kazališta: Dino Radojević postavlja je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, a Momir Lukšić u HNK-u u Osijek.

„Najdraža: dajem ti originalni tekst ove drame o staroj tuzi, napisan u suzama i krvi. (…) Mislim ovo kao priznanje tvojoj ljubavi i nježnosti koje su mi dale vjeru u ljubav koja mi je omogućila da se napokon suočim sa svojim mrtvima i napišem ovu dramu – napisana je s dubokom sućuti, razumijevanjem i oprostom za sva četiri ukleta Tyrona”, piše autor u posveti supruzi Carlotti (izdvojio Ivica Buljan) jer u tom trenutku samo on zna da su „ukleti Tyroni” njegova nesretna obitelj!

Bujice riječi izgovorene uprazno

Dramski likovi, otac James i majka Mary, zovu se kao piščevi roditelji i bore se protiv istih tegoba, alkoholizma i morfinizma, a kako se kreću na društvenoj margini (otac je ostarjeli glumac, a majka nerealizirana pijanistica), tako za uporabu opijata lako nalaze opravdanje. Sinovi Jamie i Edmund ne posjeduju ni snagu ni disciplinu koje bi ih potaknule na nekakav ozbiljan rad jer je lagodnije piti i zabavljati se. I tako se njih četvero nadmudruju izgovarajući bujice riječi, no ili se ne slušaju ili se ne uzimaju ozbiljno pa se komunikacija svodi na niz sukoba. Ili, kako to u programskoj knjižici poetski opisuje Paula Jurišić: „Dijalog koji, iz čina u čin, postaje sve žustriji ništa je drugo doli kula babilonska koja se, iz prizora u prizor uzdiže poput magle što obavija obiteljski ljetnikovac.”

Posve je nevažno oslanja li se ovo mračno putovanje na autobiografsko iskustvo ili na nadahnuto promišljanje jer je riječ o kvalitetnom tekstu čije bi uprizorenje trebalo biti lako: uzmeš četvero (adaptator teksta i dramaturg Vid Adam Hribar odalečio je služavku) dobrih glumaca sposobnih da se užive u uloge gubitnika i eto ga na, pustiš ih… Prvi dio zbiva se ispred zastora, pa nakon što članovi obitelji okupljeni oko klavira otpjevaju You Only Live Twice, nastavljaju čavrljati sjedeći na neobvezno razbacanim stolicama. Usprkos tome što glumce nedovoljno dobro razumijemo i za njihovu nerazgovjetnost krivimo „bubice”, ipak saznajemo oko čega se spore, iako je i dalje upitna upotreba spomenutih „bubica”. Meni je enigma i izvedba bondovske teme jer je glazba Mitje Vrhovnika decentna i primjerena, pa mi je poruka da „jednom živiš za sebe, a drugi put za svoje snove” prilično banalna.

Interpretativna ne/vjerodostojnost 

Podizanjem zastora obitelj se nađe u ambijentu urešenom simetričnim motivom labirinta (scenograf Aleksandar Denić, oblikovanje svjetla Elvis Butković) jer taj motiv nalazimo u vidu stropne rasvjete i na tepihu (što je vizualno efektno i psihološki razumljivo). Kostimi su u prvom dijelu izvedbe tamni, dok su u drugom dijelu posve bijeli (Ana Savić Gecan), što tumačim metaforom razotkrivanja, usprkos generalnom uzajamnom nepovjerenju unutar obitelji.

U prigodi sam relativno često gledati slovenskog glumca Marka Mandića i uvijek sam bila očarana njegovom glumom – sjajan je bio čak i onda kada je gol sjedio na pozornici i strogo gledao u publiku – i zato me razočarala njegova interpretacija Jamesa, jer umjesto samodovoljnog, naprasitog i gotovo patološki škrtog irskog pijanca pozornicom se kretao stišani, tjelesno gotovo odsutni i usprkos mnoštvu rečenica teško shvatljiv lik. Fragilna Alma Prica prilično je uspjelo dočarala majku Mary, posebno u nevještim pokušajima da se obrani od optužbi da i dalje uzima morfij ili kada je nastojala uspostaviti prisni odnos sa sinovima. U ulogama sinova nastupili su mladi glumci Rok Juričić (Jamie) i Luka Grbić (Edmund), ali nimalo me nisu uvjerili u vjerodostojnost likova (što možda i nije njihova krivnja).

Drama je nedvojbeno napisana u „suzama i krvi”, ali što dobijemo kada se suze osuše, a krv zgruša? Ništa tekuće.

Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula, premijera 14. lipnja 2024.
Redatelj: Ivica Buljan
Adaptator teksta i dramaturg: Vid Adam Hribar
Kostimografkinja: Ana Savić Gecan
Scenograf: Aleksandar Denić
Autor glazbe: Mitja Vrhovnik
Oblikovatelj svjetla: Elvis Butković
Asistent režije: Gabrijel Lazić
Glumci - Otac James: Marko Mandić, Majka Mary: Alma Prica, Sin Jamie: Rok Juričić, Sin Edmund: Luka Grbić