Napomena: kritika je nastala u sklopu projekta „Ekskurzija“ te je izvorno objavljena na stranicama Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa
U Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu Pula postavljena je antologijska drama Dugo putovanje u noć američkog dramatičara Eugenea O’Neilla (1888–1953) u režiji Ivice Buljana. Nakon naturalističkih drama i eksperimentalnih tekstova tijekom 1920-ih godina srodnih europskim ekspresionističkim dramama, kao i psihoanalitički protumačenim antičkim motivima u dramama Žudnja pod brijestovima (1924) i Elektri pristaje crnina (1931), O’Neill se u posljednjim i po nekim mišljenjima najboljim dramama vratio svojim dominantnim temama i postupcima. U drami I ledar dođe, izvedenoj 1946. godine, upućuje na nemogućnost sreće i donosi tipične modernističke antijunake, marginalce koji se opijaju i hrane iluzijama o ljepšoj budućnosti.
Nakon toga O’Neill se vraća realizmu – piše psihološke, ispovjedne drame s temama iz obiteljskog života, s dosta autobiografskih elemenata – Mjesečina za jadnike (1947) i Dugo putovanje u noć (1940, izvedena posmrtno 1956). Te drame psihološkim realizmom i problematiziranjem disfunkcionalne obitelji, profesionalnog neuspjeha, alkoholizma, ovisnosti o drogama te duševnih i tjelesnih bolesti, znatno pridonose stilskom i tematskom usmjeravanju američke drame druge polovice 20. stoljeća.
Autobiografska podloga
Drama Dugo putovanje u noć ima prepoznatljivu autobiografsku podlogu – Eugene O’Neill bio je sin irskog glumca imigranta Jamesa O’Neilla i Mary Ellen Quinlan, koja je također bila irskog podrijetla. Otac mu je patio od alkoholizma, dok je majka bila ovisna o morfiju propisanom za ublažavanje bolova nakon teškog poroda Eugenea.
U drami u četiri čina likovi su James Tyrone, Mary Cavan Tyrone, stariji sin James i mlađi sin Edmund te djevojka Cathleen. Radnja je smještena u obiteljsku kuću za ljetni odmor u malom mjestu, a odvija se u dnevnoj sobi tijekom jednog dana u kolovozu 1912. godine, od ranog jutra do kasnih noćnih sati. Arhetipski postavljeni odnosi među članovima obitelji Tyrone (majka – otac, majka – sinovi, otac – sinovi, sinovi međusobno) pretvaraju se u to „dugo putovanje u noć” u kojemu na površinu izbijaju sve njihove nesuglasice, optuživanja, sukobi, nezadovoljstva, grijesi i traume iz prošlosti. Sve te likove povezuje i njihova sklonost bavljenju nekom vrstom umjetnosti – James Tyrone, glava obitelji, pompozni je i ogorčeni ostarjeli glumac koji već godinama zarađuje za život glumeći istu ulogu, njegova krhka žena Mary nekoć je svirala klavir i maštala o tome da će postati pijanistica, stariji sin Jamie razočarani je i neuspješni glumac koji ima ozbiljan problem s alkoholizmom, te mlađi sin Edmund, koji se nakon višegodišnjih pustolovina vratio kući bolestan i posjeduje spisateljski dar.
Kad se Edmund opet vrati s mora mučen teškim kašljem i u očekivanju liječničke dijagnoze, odnosi u obitelji eskalirat će do ozbiljnih sukoba u kojima će se doznati i da je Mary ovisnica o morfiju postala nakon Edmundova rođenja, i zbog ponižavajućeg Jamesova odnosa prema njoj, te da ostali od nje skrivaju istinu o Edmundovu zdravstvenom stanju. U ovoj drami O’Neill je dao portret razjedinjene i raspadajuće obitelji koju uništavaju međusobne svađe, ogorčenosti, zamjeranja i zavist, ali i osjećaji krivnje, tuge i bola. Dramska irsko-američka obitelj modelirana je prema O’Neillovoj vlastitoj obitelji, a sam je autor rekao da je dramu napisao „suzama i krvlju”. Drama Dugo putovanje u noć smatra se i njegovim duhovnim testamentom.
Dva stilski različita dijela
Ovo djelo, s malim brojem likova, moglo je biti inscenirano i kao komorna predstava, no pulsko uprizorenje postavljeno je na velikoj pozornici INK-a. Originalan opsežni O’Neillov tekst autor adaptacije teksta i dramaturg Vid Adam Hribar skratio je i izostavio lik Cathleen, koncentrirajući se na četiri središnja lika – majku, oca i njihove sinove koji čine tu modernu tragičnu obitelj. Dramu u četiri čina redatelj Ivica Buljan i režijski i scenografski i kostimografski razdijelio je u dva stilski i vizualno različita dijela predstave. Prvi dio odvija se na prosceniju (koriste se i ulazima u gledalište), ispred spuštenog kazališnog zastora, a scenograf Aleksandar Denić naznačio je scenski prostor drvenim stolom, četirima stolicama i pijaninom u kutu pozornice. Predstava i počinje prizorom okupljanja obitelji oko klavira, na kojemu Jamie (Rok Juričić) svira poznatu kompoziciju You Only Live Twice Johna Barryja, koju za film Samo dvaput se živi iz serijala o Jamesu Bondu izvodi Nancy Sinatra. Gledatelj bi se mogao zapitati kakve veze ta pjesma ima s O’Neillovim Dugim putovanjem u noć, a s obzirom na to da komad dobrim dijelom govori o razbijenim životnim iluzijama, poveznicu bismo možda mogli pronaći u stihovima te pjesme (slobodan prijevod): “Živiš samo dvaput / Ili se barem tako čini / Jedan život za sebe / I jedan za tvoje snove…”
Prijelaz iz tog realističnog dijela inscenacije u drugi dio, koji se nakon podizanja zastora, poput teatra u teatru, zbiva na pozornici, glazbeno će označiti sviranje Gershwinova Summertimea na pijaninu koji se s proscenija pomiče u stražnji dio scene. Osim tih glazbenih citata, diskretnu glazbu za predstavu potpisuje Mitja Vrhovnik. Drugi dio komada smješten je u začudni, izvanvremenski prostor kojim vizualno dominira motiv labirinta – tu je opet obiteljski stol, ali sada su oko njega crni kožnati stolci, na tlu je tepih s uzorkom crveno-bijelih polja labirinta, a iznad stola svojevrsna je svjetlosna umjetnička instalacija (oblikovanje svjetla osmislio je Elvis Butković) također u obliku labirinta sastavljenog od neonskih cijevi. Zašto je odabran baš motiv labirinta, možemo dokučiti asocijativnim putem i tumačenjem simbola. Labirint tako ima funkciju kao simbol obrane od napada izvana ili zla, u psihoanalitičkoj interpretaciji vodi u unutrašnjost osobnoga ja, dok dolazak u središte labirinta označava završetak inicijacije i preobražaj koji će se potvrditi na svjetlu kad završi putovanje, to jest prijelaz iz tmine u svjetlo, iz materijalnog u duhovno.
Gluma s bubicama
Za razliku od kazališno konvencionalnijeg prvog dijela, drugi dio predstave zamišljen je kao neka vrsta purgatorija za likove, u kojemu se pojavljuju odjeveni u bijele kostime. Dok u kostimima Ane Savić Gecan u prvom dijelu izvedbe prevladavaju tamnije boje, na vizualnom planu prijelaz iz realizma u svojevrsni metafizički prostor simbolički emaniraju u bijelo odjeveni otac i sinovi, s osobitim naglaskom na bijeloj vjenčanici u kojoj se, poput Shakespeareove Ofelije, u zadnjem prizoru pojavljuje Mary, koja u posljednjim rečenicama drame evocira još jedno sjećanje na prošlost, odnosno trenutak kad se zaljubila u Jamesa Tyronea i bila je sretna neko vrijeme. No, zapravo, bio je to početak njezine nesreće…
U predstavi postavljenoj u Puli majku Mary tumači Alma Prica, kojoj je već od prvog prizora odmoglo to što je, iz nejasnog razloga, kao i ostali glumci, glumila s „bubicama”. To ozvučenje djelovalo je neprirodno, distancirajući glumicu od uloge i onemogućivši joj dublje psihološko poniranje u lik. Budući da je riječ o drami psihološkog i simboličkog realizma, takav je trebao biti i način interpretacije, osobito s obzirom na lik Mary koja je živčano labilna i upravo se vratila iz sanatorija u kojemu se liječila od ovisnosti o morfiju. Ta tema u predstavi nije dovoljno razrađena i u načinu glume Alme Price nije se osjećala postupna gradacija Maryna ludila koje u konačnici dovodi do zatvaranja u njezin irealni svijet i toga da za sobom vuče vjenčanicu, predajući se u deliriju mladalačkim uspomenama. Ponešto od glumačke sugestivnosti Price osjetilo se tek u evokacijama prošlosti iz kojih doznajemo da je Mary izgubila dijete, što je samo jedno od traumatičnih iskustava koja su je i dovela u sadašnje stanje. Alma Prica bila je dojmljiva i u monolozima u kojima žali za neispunjenim očekivanjima, za domom, i za životom koji je mogla imati, ali se on nije dogodio.
S obzirom na uloge u kojima smo ga prije gledali, mnogo više smo očekivali i od slovenskog glumca Marka Mandića, koji je u interpretaciji oca Jamesa bio nekako suzdržan, plošan, bezizražajan, čak i u prizoru opijanja i sukoba s članovima obitelji. Te unutarnje tenzije nisu dovoljno naglašene ni u odnosu između Mary i Jamesa, a premalo je došao do izražaja i motiv bitan za lik Jamesa – njegova gotovo patološka škrtost.
Za uloge sinova prikladno su odabrani mladi glumci Rok Juričić i Luka Grbić. Starijeg sina Jamieja, koji se odaje bezbrižnom životu i piću, ponešto bučno i s naglašenom izvanjskom gestom igra Juričić, dok je nešto smireniji, tiši, senzibilniji i pjesnički nastrojeni mlađi sin Edmund u solidnoj Grbićevoj interpretaciji. Kulminacija predstave noćni je prizor kartanja u dnevnoj sobi u kojemu se otac i sinovi opijaju viskijem, uz Edmundovo izgovaranje Baudelaireovih stihova, a O’Neill u svojoj drami citira i Shakespearea.
Predstava Dugo putovanje u noć režijski i dramaturški ostala je negdje na pola puta između konvencionalnog, realističnog uprizorenja ovog komada i pokušaja da se svojevrsnim simboličkim realizmom u drugom dijelu inscenacije O’Neillovoj drami pristupi iz vizure suvremenosti i prida joj se univerzalni okvir i značenje.
Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula, premijera 14. lipnja 2024. Redatelj Ivica Buljan
Adaptator teksta i dramaturg Vid Adam Hribar
Kostimografkinja Ana Savić Gecan
Scenograf Aleksandar Denić
Autor glazbe Mitja Vrhovnik
Oblikovatelj svjetla Elvis Butković
Asistent režije Gabrijel Lazić
Glumci: Otac James: Marko Mandić, Majka Mary: Alma Prica, Sin Jamie: Rok Juričić, Sin Edmund: Luka Grbić
Fotografkinja: Jelena Janković