Književnica Slavenka Drakulić (1949.) romane ne piše za zabavu, ni sebi ni drugima, nego da bi se „obračunala“ s određenim „demonima“, a to se teško postiže bez ljutnje ili  boli. U tri romansirane biografije o darovitim ženama koje su se „odrekle“ (privremeno ili trajno) vlastitih umjetničkih ili znanstvenih djelovanja zbog muškaraca s kojima su živjele, autorica pokušava naći odgovor o razlozima takvog njihovog ponašanja: je li ih na to nagnala ljubav, strah od samoće, društvena klima ili neki prozaični razlozi?

Slikarica Frida Kahlo (1907.-1954.) u romanu Frida ili o boli progovara o borbi za dostojanstven život usprkos invaliditetu iz djetinjstva (dječja paraliza) i stalnoj boli nakon prometne nesreće koju je doživjela kao mlada djevojka: slikanje je bila njena obrana od žestoke tjelesne boli a kasnije i od burne, ali ne baš zadovoljavajuće veze sa slavnim meksičkim slikarom Diegom Riverom (1886.-1957.). Iako ju je poticao na slikanje, Rivera je bio nepouzdan suprug što je u krhkoj Fridi stvaralo osjećaj nesigurnosti i činilo je dodatno nesretnom.

Fotografkinja Dora Maar (1907.-1997.) junakinja je romana Dora i Minotaur – Moj živo s Picassom, a slikovit naslov  prilično jasno govori o njihovu odnosu: u ozračju pariškog umjetničkog života, slavni slikar Pablo Picasso (1881.-1973.) u lijepoj djevojci gleda ljubavnicu i Muzu, dok je on za nju „cijeli svijet“. Zahvaljujući njezinom poticaju, Picasso slika famoznu antiratnu sliku Guernica (fotografirala je sve etape rada na slici) i mada na slici osuđuje nasilje, uporno zlostavlja Doru. Picasso prekida vezu nakon devet godina zbog druge žene i psihički posve uništena Dora se povlači u osamu, okreće se vjeri, prestaje fotografirati i potpuno se posvećuje slikanju.

Treći roman je posvećen darovitoj  Milevi Marić (1875.-1948.) koja iz malog vojvođanskog mjesta odlazi u Švicarsku na studij fizike i matematike gdje postiže vrlo dobre rezultate sve dok se nije zbližila s kolegom Albertom Einsteinom (1879.-1955.): nakon što kod roditelja ostavlja tek rođenu djevojčicu (1901.), vraća se u Zűrich no ne uspijeva položiti ispite pa nikada nije diplomirala. Nakon udaje za Alberta (1903.) i rađanja dvojice sinova (djevojčica je, po svemu sudeći, brzo umrla što Mileva nikada nije preboljela), Mileva Einstein odustaje od znanosti i postaje kućanica suprugu koji stječe svjetski ugled (iz pisama proizlazi da je Mileva osjetno doprinijela Einsteinovim ranim radovima (1905.) koji su mu priskrbili Nobelovu nagradu). Prekid sa znanošću, sinovljeva bolest i Albertova okrutnost pretvara Milevu u trajno tužnu ženu što se očituje u naslovu  romana Mileva Einstein, teorija tuge.

Drakulićkina „biografska trilogija“ potaknula je  predstavu Djevojke s rogovima, autorski projekt dramaturginje Karle Leko i redateljice Kristine Grubiše „koji na scenu donosi priču o ženskom stvaralaštvu, hrabrosti, strasti, prepuštanju i boli“ i „otvara teme života u sjeni poznatih muškaraca te unutarnjih sukoba između razuma i osjećaja“ (Teatar &TD, 1.4.2025.). Usporedba sadržaja romana i izvedbenog teksta (Kolektiv) pokazuje da su relevantne činjenice pohranjene u predstavi, pa čak i kada nije otprve sasvim jasno o čemu se radi (borba Dore Maar i Marie Therese Walter za Picassovu ljubav) brzo se otkriva pozadina jer je, usprkos stalnom prelasku od jedne do druge ženske sudbine, pripovijedanje postojano i jasno. Osim pojedinačnih sudbina zapisanih u romanima, postoji i scena gdje se sve tri žene susreću u Parizu i mada je to bilo nemoguće (Mileva svakako nije mogla prisustvovati), može se dramaturški opravdati njihovo sučeljavanje jer se njihove sudbine mogu uspoređivati.

Tri mlade glumice nalazimo u kazališnoj garderobi koja podsjeća na budoar (scenografija Marta Dolenčić, dizajn svjetla Martin Šatović) pa se iz korzeta na početku predstave preoblače u odjeću koja ih „karakterizira“ (kostimografija Ana Roko): Frida (Mia Bujan) odijeva crvenu haljinu uresivši se cvjetnim oglavljem, Dora (Dorotea Ilečić Sever) „dominira“ u  elegantnoj haljini dok je Mileva (Ema Šunde) samozatajna u jednostavnom plavom kompletu. Budući da se predstava bavi tragičnim ženskim sudbinama, iznenadio je broj pjevačkih i plesnih nastupa (za klavirom Viktor Čižić, izabrana i izvorna glazba; vokalni mentor Irma Dragičević; scenski pokret Raffaella de Luca), no kako se odmata životno klupko likova (uz osobne opaske izvođačica), kabaretski  elementi svojom „lepršavošću“ sve više naglašavaju suprotnost između života kakav su ove darovite žene mogle imati i onoga na što su pristale („Tko bi rekao da mogu pasti do dna?“). Šteta je da sve vokalne dionice nisu izvedene najbolje, a i bubice se u Polukružnoj dvorani čine potpuno nepotrebne.

 Zahvaljujući brojnim autoportretima i ekraniziranoj biografiji (2002., redatelj Julie Taymor, naslovna uloga Salma Hayek), lik i život Fride Kahlo su dobro poznati pa je nezahvalno odstupiti od takvog prikaza tako da se Mia Bujan morala „zadovoljiti“ zadanim parametrima. Dora Maar bila je Fridina vršnjakinja i poput nje je bila u vezi s osjetno  starijim promiskuitetnim narcisoidnim slikarom, no njezin je izabranik bio okrutniji, pa se Dorotea Ilečić Sever možda trebala malo više „rasuti“. Mileva Marić je od djetinjstva šepala (poput  Frida Kahlo) pa se, blistavom umu usprkos, osjećala „manjkavom“ i svojem je suprugu dozvoljavala da je podvrgava besramnim uvjetima:  Eva Šunde je profinjeno prikazala pad ove fascinantne žene od njenih zanosa do dubokog očaja.

Predstava Djevojke s rogovima se na netipičan način bavi sudbinama žena koje zbog zaljubljenosti „zanemaruju“ svoju darovitost, ali veze se pokažu vrzinim kolom. Za svoju kratkotrajnu sreću plaćaju visoku cijenu.