„Ni sa tobom ni bez tebe / mojoj boli nema lijeka / kad sam s tobom ubijaš me / a bez tebe smrt me čeka“ poznata je copla (tradicionalna španjolska pjesma od četiri stiha), ali se stihovi znaju pripisivati i španjolskom pjesniku Antoniu Machadu. Njena kratka i britka „ubojita“ poruka učinila mi se zgodnom poveznicom između dvije predstave koje se bave ženskim emocionalnim problemima: Malo blago Elaine Murphy u režiji Lee Anastazije Fleger (Teatar Exit, 31.10.) i Žene na rubu Gustava Otta u režiji Marija Kovača i produkciji Scene Gorica, Velika Gorica (14. Bobijevi dani smijeha – festival komedija, Centar za kulturu „Histrionski dom“, 22.11.2025.).
Murphyjeva drama zove se Little Gem (2008.) pa se naslov mogao i drugačije prevesti (prijevod Tomislav Pavković) jer je tekst ionako pretrpio lokalizaciju (prvu 2015. u HNK Varaždin), a kako je Gem zapravo ime Gem (izuzetno rijetko), onda je djed u hrvatskoj verziji mogao postati Drago (i naslov i unuk bili bi „mali dragulj“), a ne Blagec (izraz „malo blago“ djeluje kao tepanje mališanu, a ne kao asocijacija na umrlog djeda). Suština priče je međugeneracijsko žensko razumijevanje pa se u monolozima izmjenjuju kći (Anja Jogunica), majka (Jelena Miholjević) i baka (Mirela Brekalo), nabrojene po redoslijedu nastupa u ekonomično namještenoj sobi (scenografija Irena Kraljić, dizajn svjetla Dragan Micić) u jednostavnoj, kućnoj „obleki“ (kostimografija Tea Bašić Erceg) uz nenametljivu glazbu (Borna Šecar).
Situacija je sljedeća: unuka je nakon maturalne zabave ostala trudna što je momku bio šok i razlog za bijeg, majka se jedva uspjela riješiti supruga narkomana, sada i beskućnika te napokon baka koja više od pola stoljeća živi u dobrom braku, ali suprug je doživio moždani udar što ga vodi skorom kraju. Ukratko, koliko god su dugo muškarci bili prisutni u životima ovih žena, svi su u jednom trenutku otišli, dobrovoljno ili prisilno. Tri naraštaja žena ispovijedaju svoje osjećaje, stanja, želje i nadanja smjenjujući se u monolozima, duhovitim i britkim, pokazujući da, usprkos različitoj dobi, isto traže: nekoga tko bi ih slušao, uvažavao, volio. Jednako je bilo zanimljivo pratiti reakcije gledatelja, posebno kada se gotovo pubertetski smijulje bakinoj neočekivanoj kupnji vibratora (Vlasta Delimar se u brojnim performansima već odavno bavi ženskom seksualnošću u starijoj dobi a zadnji takav projekt je bio Pravo na orgazam nakon 69.), što Mirela Brekalo čini s istančanom dozom humora. Majka (njena kći) u novostečenoj slobodi (odlazak naprasitog muža) vidi i prostor samoće pa pokušava naći nekoga za druženje (i seks) tako da se upisuje na plesni tečaj… Ukopana u vlastite traume, ona nije slijepa za probleme u vlastitoj obitelji: bolesnog oca i trudnu kćer, što predstavlja pravi izazov, ali da bi se mogla suprotstavit svemu, treba imati i takta i odlučnosti. Sve to ima Jelena Miholjević i vješto vodi ženu srednjih godina kroz uski klanac koji razdvaja njena intimna htijenja i društvena očekivanja. Seksualnost zrelih i starijih žena izaziva podozrenje (čak podsmješljivost, što nije u slučaju vremešnih muškaraca) iz čega proizlazi da je Anji Jogunici bilo puno lakše dočarati unuku jer mladima je puno toga „dozvoljeno“ (pa i neželjena trudnoće), a kako su je baka i majka podržavale (ipak se radi o urbanoj drami), njen ležerni nastup prošaran žargonom daje vrlo uspjelu sliku mlade žene.
Novinar, romanopisac i dramatičar Gustavo Ott (1963.) u svojem opusu ima više od pedeset drama i nije slučajno prozvan „bastionom venezuelanskog suvremenog kazališta“ pa kako nije poznat u našoj sredini, izvedba drame Žene na rubu dobrodošla je novost. Tražeći naslov na španjolskom, otkrila sam da ga nema na popisu, pa sam usporedbom likova došla do naslova Diverciadas, evangelicas e vegetarianas (Razvedena, evangelistica i vegetarijanka), prvog autorovog izvedenog komada (1989.), a hrvatski naslov (nigdje nema imena prevoditelja) umjesto ženskih identiteta (putem kojih autor prati frustrirajuće pojave) sugerira grupni emocionalni slom. Funkcionalna scenografija (Vesna Režić, dizajn svjetla Alen Marin) lako prikazuje željezničku stanicu, kino dvoranu i park, sva mjesta gdje se susreću protagonistice (kostimi Tea Bašić Erceg, glazba Vid Novak Kralj) i pokušavaju, uzajamno se bodreći, prevladati strahove koji ih opsjedaju nakon što su „skrenule“ od zacrtanog ponašanja.
Biba (Martina Stjepanović Meter) napustila je muža i osjeća grižnju savjesti pa razmišlja o bacanju pod vlak u čemu je omete dolazak ljute Glorije (Mia Krajcar), povremene vegetarijanke, koju je izigrao ljubavnik. Kada se Biba ispovjedila Gloriji, ova je „uzme pod svoje“ (iako joj nikako ne uspijeva zapamtiti ime) i zajedno odlaze do kina gdje radi bogobojazna Maca (Petra Težak). Iako one duhovito i neobavezno čavrljaju o posve običnim stvarima, na vidjelo dolaze kontrolni, obrambeni mehanizmi: Biba je svoje snove zanemarila zbog ranog braka i razvod doživljava kao osobni neuspjeh, Glorija se upušta u veze bez perspektive i „skriva“ se u vegetarijanstvu dok Maca nakon brakova s pogrešnim muškarcima upada u misticizam („Isus te voli“, kaže ona Gloriji, a ova joj odgovara „Što bi bilo da me ne voli“). Nakon svega što su proživjele/preživjele, ove tri žene uviđaju da im je najbolje držati se zajedno (Glorija je konačno zapamtila Bibino ime) i da „mi“ može postojati i bez muškaraca.
Nadam se da ovo neće biti jedina Ottova drama u hrvatskom kazalištu i da ćemo imati prilike vidjeti izvedbe i onih drugih, „crnjih“ drama jer u ovoj, po mojem mišljenju, naglašenom komikom „zamagljuje“ odabrane probleme. Naše ga glumice dosljedno prate i očekivano, sviđaju se publici.