Bez obzira je li namijenjena mališanima ili odraslima, svaka bi priča, grubo rečeno,trebala imati namjenu (svrhu), poduku ili razbibrigu ili nešto treće(?), a kako će biti osmišljena ovisi o dobi primatelja. Maloj djeci su slikovnice (uglavnom) izvor novih informacija, a na tom su tragu i lutkarske predstave, posebno kada se pomoću njih neka „neugoda“ nastoji učiniti manje „strašnom“ (nisu li i roditelji „prikriveni“ lutkari kada pokušavaju nahraniti dijete: „Vidi, vidi leti avion“, govore oni kružeći žlicom iznad djeteta pokušavajući ugurati hranu u mala zabezeknuta usta).
Predstava Čudnovata avantura u muzeju Jakova Gavrana (tekst, scenografija, lutke, redatelj) u produkciji Dječje scene Teatra Gavran ima namjeru (prema tekstu u kazališnom letku) da djeca od 4 do 10 godina (preporučeni uzrast) „upoznaju temeljne pojmove iz svijeta likovne umjetnosti, saznaju što su to muzeji i kakvi muzeji postoje, razvijaju maštu i senzibilitet za kulturu, a kroz humor, glazbu i interakciju otkrivaju koliko su hrabrost, prijateljstvo i znatiželja važni u svakom (pa i mišjem ispunjenom) životu.“ (CKI Maksimir, 24.1.2026.).
Scenografija prikazuje zid s portretima iz prošlih stoljeća (među njima je i renesansna „Mona Lisa“, nesumnjivo jedna od najpoznatijih slika na svijetu koja visi u Louvreu i koja od sedamdesetih nije napustila ovaj pariški muzej pa je ovako „nonšalantni“ smještaj u nekakav Muzej svjetske umjetnosti prilično smjela krivotvorina; ne bih to ni registrirala da se ne teži poduci o vrstama muzeja, a pri gornjem nazivu se ne kaže da je riječ o izmišljenom muzeju; termin „imaginarni muzej“ koristi se pri generalnom nabrajanju vrhunskih umjetnina) i kamenu bistu sir Williama Shakespearea. Dolazi muzejski čuvar (Filip Tomičić) sa slikom apstraktnog načina slikanja i sprda se s motivom i s problemom kako je objesiti: mogu prihvatiti da su ljudi neskloni nefigurativnom slikarstvu, ali to nije razlog za ismijavanje (posebno ne ako se predstavom nastoji podučiti). Neupitnost Shakespeareovog pjesništva nije argument da se engleski bard užasava nad pjesmama koje piše čuvar – upitniji su Tomičićev scenski govor i recitacije.
Dakle, u muzejsko predvečerje (uoči sutrašnjeg otvorenja izložbe) ulijeće čudno prometalo iz kojeg izlaze dva miša, braća Maš (Luka Stilinović) i Pliš (Zorana Vukić Gavran) koji su promašili tvornicu sira i uletjeli u muzej jer je Pliš mislio da slovo S na kompasu znači sir, a nije znao da znači sjever. Eto opet nevolje: strane svijeta na kompasu su na engleskom jeziku pa S znači jug (south), a nikako ne sjever! Maš podučava mlađega Pliša i replike su prilično duhovite pa Shakespeareova bista (bista je selfie u 3D) nije od sira iako na njoj piše „sir“, Hamlet znači omlet sa šunkom, a Hrvatski prirodoslovni muzej proučava Hrvate u prirodi… Nisam otkrila kriterij po kojem su se birali (zagrebački) muzeji o kojima se govorilo, ali usprkos dosjetkama puko nabrajanje je postalo monotono (dramaturg Miro Gavran). Došlo je, nažalost, opet do krive informacije: nekadašnja Moderna galerija preimenovana je u Nacionalni muzej moderne umjetnosti i u njemu se čuvaju umjetnine iz 19. i 20. stoljeća (okvirno od 1860.-1970), dakle ne radi se o suvremenoj umjetnosti (postoji Muzej suvremene umjetnosti!).
Miševi su jako gladni (zato je valjda animacija tako paušalna, a cijukanje prodorno) i kada čuvar slučajno ostavi sendvič, oni se bace na njega ali – nije im fin. Naime sir je veganski i eto zgode za ismijavanje nečijih prehrambenih navika i nakon preglasnog songa „Mi volimo sve vrste sira“ (glazba Nikola Čeme) miševi se uplaše da će umrijeti od gladi. Ali Sir Will nudi dogovor: ako njih dvojica uvjere čuvara da više ne recitira poeziju, on će im dati ključ sobe gdje se čuva sir za sutrašnji domjenak (krađa je legitiman način nabave?!). Pliš pregrize električne žice i nestane struje (uopće se nije smanjila rasvjeta na pozornici) pa Maš i Pliš straše čuvara s malim duhovima (od neonskih cijevi zbog čega bi bilo nužno prigušiti svjetlost), a potom i s velikom plahtom dok ovaj ne popusti i odlazi baciti svoju bilježnicu s pjesmama (okrutno bez potrebe, jer mnogi pišu poeziju bez javnog istupa). Miševi dobivaju ključ sobe sa sirom i odlučuju ostati u muzeju jer imaju hranu (nije li to poruka o sumnjivoj higijeni u muzeju), lijepu umjetnost i dobro društvo (završetak songom).
Predstava Čudnovata avantura u muzeju napravljena je iz dobrih namjera (poduka o muzejima i umjetnosti) pa iako je tekst pun dosjetki, informacije nisu uvijek točne, simpatične lutke su loše animirane i radnja brzo postaje monotona (moj mali susjed je uzdisao, a ja sam uzdisala i gledala na sat).