Mnoge zagrebačke četvrti su obilježene atribucijom koja se tako uvriježila da je nitko više ne propituje pa se Dubrava i dalje smatra „najgorim“ kvartom iako to demantiraju recentni  policijski izvještaji (nije na popisu ni u prvih pet). Istovremeno sa „stigmom“, Dubrava je udomljavala Jadran film (tempi pasati) i ne manje čuveni rock sastav Prljavo kazalište (od 1977.). Spomenuti je sastav energičnom glazbom i izravnim stihovima snažno obilježavao život mladih ljudi (u Dubravi, ali i  puno šire) pa je početak Domovinskog rata događaj kojim počinje mjuzikl Radio Dubrava (tekst Ana Tonković, glazba i stihovi songova Jasenko Houra, Ines Prajo i Arjana Kunštek, glazbeni aranžmani Fedor Boić) u režiji Krešimira Dolenčića i produkciji ZG kazališta „Komedija“ (Dom Hrvatske vojske „Zvonimir, 18.3.2026.).

Scenograf i dizajner svjetla Ivan Lušičić Liik obilježio je duh predstave tako da je „zadnju stijenu“ pozornice izgradio od „zvučnika“ i brojnih reflektora, a u središnjem je prostoru ostavio dovoljno prostora za izvođače i za birtiju (šank sa strane) i za skromni stančić i za veliki dnevni boravak a ni glazbenici na sceni nisu bili zakinuti (Alan Dović – električna gitara, Martin Petračić – bas gitara, Marko Kukulj – gitare, Ivan Lukšić – bubnjevi, Tomislav Parmać – klavir, Mateo Žmak – klavijature). Kostimografkinja Željka Franulović odjenula je sudionike u prikladnu odjeću ovisno  o situacijama i životnim promjenama dok su koreografkinja Larisa Lipovac Navojec i glazbeni savjetnik Tomislav Parmać uspješno obavili posao zahvaljujući izuzetno predanim glumcima. A da su glumci dali doista sve od sebe vidjelo se od samog početka kada je zaorila pjesma Radio Dubrava praćena nevjerojatnom pjevačkom i plesačkom energijom uz skandiranje oduševljene publike…

Usprkos najavama da se predstava, preko slikovitih likova i „tipičnih“ pojava, bavi životom u Dubravi te da je odabrana glazba Prljavaca poticaj, a ne središnji sadržaj (u pratećem programu piše Jasenko Houra: „Radio Dubrava upravo prikazuje taj specifičan duh – mjesto, gdje se kroz život na ulici, uči što znači odrastati. Glazba je u službi likova, humora, tipičnih situacija mladih i starijih generacija koji oslikavaju sliku, ne samo jednog kvarta, nego i Hrvatske posljednjih desetljeća“), publika je oduševljeno pratila one najpoznatije pjesme („S vremena na vrijeme“, „Heroj ulice“ ili „Zaustavite Zemlju“) čak i kada je njihov tekst bio prilagođen predstavi (pjesma „Mi plešemo“ je promijenjena u „Mi teglimo“ jer su trojica prijatelja zarađivali noseći teške terete), dok je očita  zadrška vladala pri izvedbi pjesama ciljano pisanih za ovu predstavu, ne samo zato jer su još „friške“ nego i zato  što nemaju tako čvrstu glazbenu strukturu kao stari hitovi iako se, prema Ines Prajo, težilo „ostvariti simbiozu između priče i glazbe“ . Osobno su me malo iznenadili izostanci pjesama „Mojoj majci“ (uz smrt majke glavnog junaka koja se zove Ružica) ili „Lupi petama“ (pri odlasku cijelog naraštaja u rat), no svatko ima pravo na osobno kazališno promišljanje (ali se ne bi smio ljutiti na tuđe drugačije mišljenje).

U prvom djelu predstave upoznajemo brojne likove i njihove odnose jer su svi povezani ili susjedski ili  prijateljski ili poslovno ili samo generacijski kao što su to obitelji Micek (mama Ružica – Jasna Palić Picukarić, kći Marina – Nika Ivančić i sin Neven zvan Sokna – Damian Humski) i Šušek (mama Biba – Mila Elegović, tata Davor – Saša Buneta, kći Sanja – Ružica Maurus i sin Boris zvan Herc – Ognjen Milovanović) gdje su Sokna i Herc najbolji prijatelji, a Sokna i Sanja momak i djevojka. Uz njih su automehaničar, šepavi Božo zvan Ferari (Goran Malus koji je u razgovoru istaknuo da je i po stanu šepao da ne bi „izašao iz uloge“ ; i doista nije), policajac Ivan Ivić (Ivan Glowatzky) koji se „diči“ autoritetom (nitko ga nikada nije uzimao ozbiljno pa ga ne uzimaju ni sada kada se počeo baviti „ozbiljnim poslom“ i za sve njih je i dalje ostao „pizdek“), trojica nerazdvojnih prijatelja – gubitnika  Petarda (Jan Kovačić), Ofca (Matija Škvorc) i Stanko (Filip Riđički), lokalni kriminalac Palić (Vid Balog), njegova kći narkomanka, Hercova djevojka Marija (Tara Thaller) i njegov plaćenik Kostober (Ivan Magud) te kartaš Kumpar (Davor Svedružić), konobarica Maca (Nera Stipičević) i frajer (Božidar Peričić). Mirnodopska Dubrava se ljulja između droge, kartanja u birtiji (kada Kumpar kartajući s Hercom izgubi tuđi novac i ovaj mu ga vrati, pa mu Kumpar obeća grunt koji se kasnije pokaže presudnim), sumnjivih poslova (Palić i ekipa), ljubakanja i obiteljskih trzavica (Ruža zdvaja nad sinom Nevenom jer se ničim ne bavi) sve dok ne zatule prve sirene i cijela generacija odlazi na ratište (odličan izbor pjesme  „Pet dana ratujem, subotom se zaljubljujem“) osim onih koje kasnije prepoznajemo kao profitere (Ivić).

Odavno Jasnu Palić Picukarić nisam vidjela u tako sjajnoj glumačkoj i pjevačkoj izvedbi kao u ulozi mame Ružice koja je jednako uvjerljiva kao „obična“ mama i majka svjesna da joj je rat uništio sina a ona je potpuno nemoćna (Sokna se vratio s PTSP ali odbija liječenje). Predstava se u prvom dijelu prilično logično razvija, no onda radnja postaje suviše komplicirana, a rješenja „sumnjiva“: Sanja se udaje za poduzetnog Ivića mada ga ne voli jer ne uspijeva doprijeti do traumama obilježenog Sokne (vrlo dobar Humski), no kada se Ivić upetljao u sumnjive poslove, ona se okreće Sokni (on je i dalje hoće!) i njih se dvoje opet povezuju (važnu ulogu u tome igra grunt koji je Herc, izvanredan Ognjen Milovanović, osvojio na kartama i oporukom ostavio Sokni). Prilično mi je nelogično da gotovo dokumentarna priča prolazi svojevrsni labirint da bi završila utopijski poput kakve bajke! Također mi je neobično da se prilično „normalne“ scene odjednom pretvaraju u pretjerano ekspresivne poput Sanjinog očajanja zbog Hercove pogibije (inače vrlo dobra Ružica Maurus bila je u ovoj sceni doista naporna no ne bih krivnju pripisala njoj!).

Zanemarim li suviše dugo trajanje predstave, glavnu zamjerku nalazim u neravnoteži koja je nastala radi gomilanja i ponavljanja motiva u drugom dijelu izvedba da bi se kraj odjednom „zbrzao“. Ne mogu reći da mi je smetao odnos broja poznatih i novih pjesama, ali imam dojam da je, bez obzira na energiju ansambla, dio publike ostao razočaran. Zamjerkama usprkos, predviđam da će predstava privlačiti  publiku.