Ime Carmina Burana većinu ljudi asocira na kantatu (1937.) njemačkog skladatelja Carla Orffa (1895.-1982.) sastavljenu od 24 pjesama (odnosno 25 jer se pjesma O Fortuna pjeva na početku i na kraju kompozicije) dok se skloniji književnosti odmah sjete srednjovjekovne zbirke Pjesme iz Beuerna (po bavarskom benediktinskom samostanu Benediktbeuernu, lat. Bura sancti Benedicti, gdje je 1803. rukopis pronašao Johann Christoph von Aretin ) u kojoj se nalazi 228 pjesama (kasnije je sadržajno sličnim  fragmentima zbirka dopunjena do 254). Po sadržaju su pjesme razvrstane u 55 satiričnih i uvredljivih, 131 ljubavnih i 40 razuzdanih napitnica o vinu, plesu i kocki, ali su tu i dva dramska prikazanja Kristovih muka. Smatra se da su autori putujući studenti klerici (mahom nepoznati, iako se neke pjesme zbog stila pripisuju određenim golijardima) pa je većina pjesama napisan na latinskom (ima ih i na dijalektima njemačkog i francuskog jezika) i to u razdoblju od 11. do 13. stoljeća, a konačan su rukopis sastavila tri samostanska pisara (1225.- 1230.). Zbirka je pronađena pri reviziji samostanske knjižnice a pridjev „Burana“ dao joj je nakladnik prvog (1847.) tiskanog izdanja Johann Andreas Schmeller prema latinskom imenu samostana (izvor Hrvatska enciklopedija). Redatelj Kokan Mladenović je potaknut zbirkom oblikovao autorski projekt ostajući pri naslovu Carmina Burana u kojem su, uz izbor pjesama (prijevod Zlatko Šešelj), uključeni tekstovi koje su napisali on i dramaturzi Karla Leko i Dubravko Mihanović ispitujući  veze između nekadanjeg svijeta i suvremenog života (GDK „Gavella“, 12. 3. 2026.).

Kroz vrata iz dubine pozornice kotrljaju se velika scenska kola uobičajena za putujuće glumce u srednjem vijeku i došavši na sredinu pozornice, vidimo da njima dominira kolo sreće čija vrtnja svaki puta zastaje na liku smrti (scenografkinja Irena Kraljić, dizajn svjetla Zdravko Stolnik). Uz poznatu Orffovu glazbu glumci se spremaju za nastup (kostimografkinja Marita Ćopo) da bi pod Božjom (Ksenija Pajić) paskom nastao svijet koji u duhovitoj kombinaciji stihova i pokreta (suradnik za scenski pokret Damir Klemenić) prikazuju Marko Petrić, Anja Matišić, Laura Kaliger i Ivan Simon. Kako odmiče predstava tako se redaju „zadani“ likovi, ali ne uvijek u otprije poznatim obrascima: priča o zmaju koji svima prijeti (i proždire djeve) pokazuje da se radi o oruđu vladara za zastrašivanje i pokoravanje ljudi čega su itekako svjesni kralj (Sven Šestak), njegov savjetnik/luda (Ivan Simon) i Božji namjesnik (Hrvoje Klobučar) jer je imenovanje  „vanjskog“ neprijatelja čuvar svake vlasti („Ne puštamo zmaja, puštamo priču o zmaju“). Kada se narod ipak pobunio protiv neravnopravne podjele bogatstva, kralja su savjetovali da treba pobiti pobunjenike s čime se on složio, ali se (možda pod utjecajem patuljka kojeg postojano prikazuje Antonija Stanišić Šperanda) sjetio zbilja ključnog problema: „Ali tko će onda raditi?“. Sve priče o zmajevima imaju viteza pa ga ima i ova (Kristijan Petelin) a svaki vitez za nagradu želi djevu bajnu (Anja Matišić zdušno tumači što sve treba znati djevojka da bi postala djeva bajna i vitezu omogućila da je dostojno spasi ) i kada je ovaj naš „dohvati“ (poput plijena) i nasilno hrani, ona se tome protivi ali se ne uspijeva oduprijeti („Oboje smo uživali“ tvrdi on).          

Tako se redaju scene isprekidane glazbom (Carl Orff, Irena Popović Dragović) koje prikazuju nekadašnje i današnje situacije i dok su neke usporedbe duhovite i čini mi se dobro pogođene, poput nadmetanja plemićkih obitelji u gradnji tornjeva u talijanskom gradiću San Gimignanu (od 72 danas je ostalo 14) i dvojice svjetskih najbogatijih poslovnih ljudi zvanih Elonije i Bezosije, neke mi djeluju paušalno kao tvrdnja da „danas nitko ništa ne čita“ (što nije baš posve točno), a u Kosinju je 28 godina nakon Gutenbergovog izuma proradila tiskara. Po uvjerljivosti najdraža mi je scena u kojoj trgovci parfemima pregovaraju sa smrću (izvanredna Bojana Gregorić Vejzović) oko pojave kuge koja će povećati prodaju parfema (zbog smrada koji se širi oko oboljelih) i tako im povećati zaradu (300-350%) koja se smanjila u zadnje vrijeme (svaka sličnost s nedavnom zarazom je namjerna). Od pozornice je kroz  gledalište do proreda prolazila „staza“ pa su glumci i publika mogli izravno kontaktirati, no to se zbivalo manje od očekivanog što je šteta jer je bez sumnje postojala ideja sudioništva  (čemu u prilog ide prekrivanje gledališta poluprozirnom tkaninom kroz koju se tek naziru zbivanja) kako bismo se osvijestili: vrag (Tena Nemet Brankov) zavodljivo cupka oko nas, a Bog zdvojno šalje opet svoga sina (Marko Petrić) među ljude no svećenik ga dočekuje pitanjem: „Zašto si nas došao smetati?“.

Predstava prema kraju počinje gubiti zaigrano ozračje, rastače se Orffova glazba, ističe se neka sumnjiva korektnost i odjekuju prijeteće rečenice svjetskih čelnika  prema kojima naše „brige“ oko pjevačkog nastupa Marka Samostrela (Matija Gašpari), dok s neba pada lopta (to je baš bilo „prvoloptaški“), djeluju nekako djetinjasto (no mogli bi se vremenom izroditi u ozbiljne?). U predstavi „Carmina Burana“ nalazim pregršt duhovitosti, zgodnih epizoda i dobrih glumačkih ostvarenja, ali me prikaz zbivanja zatečenih u srednjovjekovlju i pristiglih u sadašnjost ne uzrujava dovoljno da bih izvedbu doživjela kao „obračun“. Ako je sudeći po najavama, to je bila namjera.