Američki dramatičari Eugene O' Neill (1888.-1953.), Thomas Lanier (Tennessee) Williams (1911.-1983.) i Arthur Miller (1915.-2005.) napisali su drame (O'Neill Dugo putovanje u noć, Williams Tramvaj zvan čežnja, Staklena menažerija, Mačka na vrućem limenom krovu, Miller Smrt trgovačkog putnika) koje se nalaze na svim popisima najboljih američkih drama napisanih u 20. stoljeću i iako su sve one postavljene na hrvatskim pozornicama, najčešće se izvode Williamsove drame. Zagrebačko GDK „Gavella“ ugostilo je u kratkom razmaku dvije Williamsove drame: Tramvaj zvan čežnja u režiji Lenke Udovički i koprodukciji Kazališta Ulysses, Beogradskog dramskog pozorišta i BELEF festivala (3.2.) i Staklena menažerija u režiji Dore Ruždjak Podolski i produkciji KMC – Gradska kazališna kuća Bjelovar (6.2.2026.) što je publici bila prigoda za susret s dva antologijska dramska teksta.
U naslovu Streetcar Named Desire (1947.) pojavljuje se ime tramvajske stanice „Desire“ u New Orleansu nadomak koje je Williams stanovao za vrijeme pisanja drame, pa iako „desire“ znači „želja“ u hrvatskim se prijevodima obično pojavljuje kao „čežnja“ (ili „žudnja“) što korisnici ZET-a duboko proživljavaju! Blanche Du Bois (Branka Katić) dolazi u posjet svojoj mlađoj sestri Stelli (Vanja Nenadić) koja živi u New Orelansu i udata je za trgovačkog putnika, Poljaka Stanleya Kowalskog (Miloš Petrović Trojpec), ali nikoga nema kod kuće pa je gazdarica Eunice (Nađa Sekulić) pusti u jednostavan, ne baš uredan stan (scenografkinja Zorana Petrov, dizajn svjetla Andrej Hajdinjak) u blizini željezničke pruge (čuju se vlakovi). Autentičnost prostoru i vremenu naglašava izuzetno pogođena, naizmjence melankolična i „divlja“, glazba Nigela Osborna i Davora Rocca.
Sestre su bile iz ugledne, nekada bogate, južnjačke obitelji, ali je obiteljsko imanje propalo (zbog hipoteke i nebrige), no za razliku od Stelle koja je napustila obitelj puno prije propasti, Blanche je ostala do kraja, a neugodni su je događaji (izgubila je posao zbog veze s maloljetnikom, njen suprug se ubio zbog homoseksualnih sklonosti, „stanovala“ je u hotelu sumnjive reputacije i odala se alkoholu) nagnali da ode nekamo gdje je nitko ne poznaje pa je zato doselila Stelli. Iako nema drugog izbora, Blanche neprestano prigovara Stellinom stanu i braku što Kowalskog neizmjerno ljuti pa i on njoj pronalazi mane u ponašanju, govoru, haljinama i bižuteriji (kostimografkinja Bjanka Adžić Ursulov). Uvjeren da je Blanche prodala imanje (ocijenivši da nosi skupu odjeću) i da Stelli nije dala polovicu novaca pa je time prevarila i njega (Napoleonov zakonik), Kowalski sve teže podnosi Blanche i u njegovoj netrpeljivosti se „prepoznaju“ društvene promjene: sirovom muškošću on predstavlja pojavu nove vitalne klase dok njena bolećivost simbolizira propast neučinkovitih veleposjednika. Iako Stella financijski ovisi o mužu, ono što ih istinski povezuje je erotska privlačnost, pa mu ona puno toga oprašta (čak i batine), osim okrutnosti prema Blanche („Namjerna okrutnost se ne može oprostiti“). Pragmatični Kowalski zaključuje da će se riješiti šogorice koja živi u iluzijama o vlastitoj privlačnosti (mada ne dozvoljava jaku rasvjetu) nađe li joj udvarača pa iz svojeg redovnog subotnjeg kartaškog društva (Steve – Jovo Maksić, Pablo – Nikola Malbaša, Mitch – Marko Todorović) odabire dobrodušnog, smušenog „maminog sina“ Mitcha i u prvi mah se doima da bi veza mogla funkcionirati. Međutim, Kowalski saznaje za Blancheinu neslavnu prošlost i o tome obavještava Mitcha koji zato ne dolazi na proslavu njenog rođendana, no konačan udarac njenim sanjama zadaje Kowalski „poklonivši“ joj za rođendan autobusnu kartu za povratak u zavičaj. Slavlje okončava žestoka svađa (scenski pokret Staša Zurovac), Stella zbog trudova odlazi u bolnicu, Mitch dolazi da bi prekinuo s Blanche nakon čega se ona napije i trabunja o udvaračima a pri povratku iz bolnice Kowalski je siluje (što Stella ne vjeruje). Duševno nestabilna Blanche potpuno se gubi u iluzijama i dok Kowalski karta s dečkima, a Eunice i Stella spremaju njenu prtljagu, ona očekuje svojeg kavalira i odijeva najbolju haljinu jer putuje – na odmor. Ubrzo po nju dolaze neki nepoznati ali vrlo uljudni ljudi (liječnik – Miloš Lazarov, medicinska sestra – Bojana Stojković) koji je s puno poštovanja odvode (dakako, bez njenog znanja – u sanatorij).
Branka Katić vodi Blanche od poletne, zavodljive žene do „iščašenog“ bića čija je stvarnost satkana od neispunjenih želja i uzaludnih nadanja: u početku je vrlo uvjerljiva, pomak prema karikaturi nije nužan, ali zato je scena odlaska (u sanatorij) izuzetno uspjela. Vanja Nenadić i Miloš Petrović Trojpec dobro prikazuju par oprečne prošlosti i zajedničke očekivane budućnosti kojima je glavna poveznica strast (što će biti kada se istroši?), ali se pitam zašto Marko Todorović svojeg Mitcha ismijava kada je jasno da se radi o osjetljivom i zbunjenom mladiću (kojeg čak i grubi Kowalski smatra prijateljem!). Predstava Tramvaj zvan čežnja nije iznevjerila tekst ali mu izvedbom nije dala nove vrijednosti.
Drama Staklena menažerija (1944.) pripada u takozvane memodrame odnosno drame sjećanja jer Tom Wingfield (Kristijan Petelin) pripovijeda o svojoj obitelji sjećajući se života koji je provodio s autoritarnom majkom Amandom (Marija Škaričić) i plahom hendikepiranom sestrom Laurom (Erna Rudnički). Pozornica je zastorom podijeljena u dva dijela (scenografija Lovro Ivančić, oblikovanje svjetla Martin Šatović) i dok je u prednjem planu sve precizno i jasno (gramofon na kojem Laura pušta „izlizane“ ploče, stolci oko nepostojećeg stola, kupovi knjiga i „stakleni“ blokovi koji podsjećaju da Laura skuplja životinjice od stakla), zbivanja iza zastora se vide puno slabije (namjerno ili slučajno) pa nije jasna ni projekcija očevog lica koje se pojavi svaki put kada netko spomene tog neodgovornog, ali šarmantnog muškarca koji ih je odavno napustio. Majka diktatorski upravlja životima svoje djece (sve za njihovo dobro, naravno), pa Toma budi poklikom „ustani i blistaj!“, iako zna koliko mrzi dosadan posao u skladištu cipela dok svoju bezvoljnu invalidnu kćer potiče da bude „svježa i lijepa“.
Škaričić dosljedno utjelovljuje tu napornu, agresivnu majku koja uopće ne razumije želje svoje djece (Tom želi ići u trgovačku mornaricu, Laura uživa u svojoj menažeriji) i samo skrbi o praktičnim stvarima (točnije o novcu) među kojima je na prvom mjestu kćerina egzistencija koju vidi jedino u udaji (Lauru plahost sprečava u nalaženju posla). Tom udovoljava majčinom traženju i na večeru dovodi kolegu s posla, Jima O' Connora (Antonio Jakupčević) kojeg se Laura sjeća iz školskih dana (bila je u njega zaljubljena). Majka se sva ušeprtljila oko gosta, Lauri od muke pozli, a Tomu je sve jako naporno: ipak Jim i Laura počinju razgovarati, ali on mora otići jer odlazi po zaručnicu. Majka je ogorčena na Toma jer je uvjerena da je namjerno doveo zaručenog prijatelja iako je znao zašto ga zovu na večeru (pri čemu se bacila u priličan trošak) dok se on brani da nije znao za zaručnicu (jer ga nitko i ništa u skladištu ne zanima). Tom je istinski nesretan zbog jednoličnog života i „sit je gledanja i čekanja“, ali ne znači da usprkos poslušnosti majci ne sanja o odlasku (poput oca). Međutim, Petelin glumi Toma tako mlako (čak i kada se suprotstavlja majci) da djeluje nevjerojatno kada napokon napusti obitelj. Nisu poletniji ni Rudnički ni Jakupčević (bilo bi efektnije da su glumci imali prave staklene figurice umjesto zraka), nikoga od njih odjeća nije uljepšala (kostimografkinja Iva Šimunović Lisak) a glazba je bila ugodna (Stanislav Kovačić), ali se u ovako dramatičnoj psihološkoj drami možda očekuje više. Predstava Staklena menažerija odvijala se neobično sporo, gotovo čitalačkim tempom pa i za nju vrijedi napomena kao i za prethodnicu.
Drago mi je da sam obnovila sjećanje na Williamsove drame i raspored prikazivanja odgovara mojem vrednovanju izvedbi, ali za ukupni dojam citirat ću gledateljicu koja je ustvrdila da se radi o „neuzbudljivim predstavama“.