Suradnja redateljice i dramaturginje Ane Prolić i Kazališta lutaka Zadar već se pokazala plodonosnom te rezultirala snažnim i upečatljivim ostvarenjima poput predstava Nikomu pravo i Juha od bundeve (predstavu zEZOP nažalost nisam imala priliku pogledati). Ta je suradnja visoko podigla ljestvicu, zbog čega je bilo teško očekivati sličan doseg i u ovoj predstavi. No, kao što u glavnom liku predstave Jagor tinja nada, tako ona tinja i u ljubiteljima kazališta kada dolaze „po još”.
Predstava, nastala prema djelu Ivana Brlić-Mažuranić, prati putovanje dječaka Jagora kroz usamljenost, unutarnja lutanja i potragu za toplinom, da bi se u konačnici otvorila prema nadi i pronalasku vlastitog unutarnjeg glasa. Već početak predstave, obilježen uzastopnim povicima maćehe: „Krivo! Krivo! Krivo!”, iznimno zorno dočarava njezin odnos prema dječaku Jagoru, proizvodeći snažan emotivni učinak. Gledatelj gotovo fizički osjeća Jagorovu tjeskobu, izgubljenost i potrebu za unutarnjom snagom. Suočen s izazovima i borbom između dobra i zla, dječak Jagor postupno otkriva vlastitu unutarnju moć i hrabrost.
Odluka da se odabere ovaj tekst, koji je bilo potrebno dramaturški prilagoditi radi veće jasnoće, izaziva istovremeno početno oduševljenje, ali i prirodnu strepnju nad njegovom izvedbom. Dramaturška transformacija teksta (Ana Prolić), koja uključuje redukciju pojedinih likova iz izvornog teksta, rezultirala je iznimno promišljenim, preglednim i tečnim dramskim tijekom, oblikovanim u niz efektnih i jasno povezanih prizora. Adaptacija, doduše, nipošto ne pojednostavljuje predložak. Ona ga precizno strukturira, omogućujući publici nesmetano praćenje i duboko emotivno uranjanje.
Osim što asistira u području režije, ponovno se ističe suradnja redateljice s Damirom Klemenićem na razini scenskog pokreta. Ova suradnja posebno dolazi do izražaja u radu s likom Jagora, gdje pokret postaje produžetak njegovog unutarnjeg stanja i snažan nositelj značenja. Poseban dojam ostavlja ideja (Ana Prolić) i izvedba scenografskog rješenja (Robert Košta), naoko jednostavna, ali fantastično moćna i izrazito sugestivna. Nevjerojatno je koliko se scenskog bogatstva može postići bijelim platnom i konopima (kotlina opasana visokim liticama i stijenama): prostor se neprestano transformira pred očima gledatelja, a činjenica da glumci sami sudjeluju u izmjenama scenografije dodatno pojačava osjećaj zajedništva, intimnosti i scenske živosti. Riječ je o rješenju koje nije samo funkcionalno, nego i duboko kazališno, ono aktivno sudjeluje u pripovijedanju i u emotivnom doživljaju publike.
Bilo je tu još detalja koji osnažuju scenski svijet: upečatljiva boja rupčića koji je vezla Jagorova majka te naoko neprimjetni dodir nosa, znak prisnosti i suptilne povezanosti među likovima. Predstava obiluje takvim malim, ali moćnim emotivnim znakovima koji pojačavaju dozu topline i uranjanje u odnose između likova. Osim toga, posebno mi je drago što predstava nije podilazila publici modernijim izrazom, nego edukativno koristi stariji hrvatski izraz „pojata”, potičući gledatelje da čuvaju jezičnu tradiciju i bogatstvo hrvatskog jezika.
Bića u Podzemlju oblikovana su upečatljivim lutkama za koje je zaslužan Darko Petković. Njihove glave reducirane su na jednostavne linije, s praznim, dubokim otvorima umjesto očiju, lišene svakog individualnog izraza. Takva bezličnost dodatno naglašava njihovu neprijateljsku i mračnu narav. Vizualno i simbolički, one utjelovljuju drugi svijet; svijet koji je izopačen, opasan te lišen topline i suosjećanja. Taj svijet suprotan je onome prirodnom, koji je Jagoru blizak i razumljiv. Lutku Riđe Anita Goreta također oblikuje na jednostavan, ali promišljen način koji se osobito obraća dječjoj percepciji. Riječ je o krpenoj lutki toplih smeđih tonova, izduženog oblika nalik mekim, duguljastim stvorenjima, kakva djeca spontano prihvaćaju i s kojima lako uspostavljaju emotivnu vezu. Upravo takva oblikovna rješenja pridonose osjećaju bliskosti i sigurnosti koji lutka prenosi.
Sve je savršeno usklađeno na sceni, od svjetla (Frane Papić), glazbe (Mate Matišić) do zvuka (Mate Petričević). Kostimografija Anite Gorete nenametljiva je, ali iznimno efektna. Zagasiti tonovi njezinih kostima skladno se uklapaju u atmosferu, dok simbolika boja suptilno gradi karaktere: bijela Jagorova košulja upućuje na njegovu čistoću i nevinost, dok srebrni kostim Poludnice (Vjera Vidov) priziva hladnoću i emocionalnu odsutnost.
Posebno dojmljivo rješenje donosi lik Bagana (Juraj Aras), čije audiovizualno oblikovanje snažno i sugestivno oblikuje karakter. Njegov glas funkcionira poput unutarnjeg glasa savjesti, nalik Sokratovu daimonionu: ne vodi izravno, nego opominje i usmjerava, stvarajući dodatnu slojevitost značenja i unutarnji moralni kompas za junaka i publiku.
Poseban detalj kojem bih se posvetila, a smatram ga važnim u širem kontekstu vezanom uz činjenicu da Kazalište lutaka Zadar ima dvoje novih mladih glumaca pred kojima je put pronalaženja i propitivanja svojih mogućnosti. Posebno intrigantan redateljski postupak jest činjenica da su svi glumci tijekom čitave predstave prisutni na sceni. Čini se kao da nisu samo izvođači, nego i svjedoci, podrška i tihi suigrači, mreža koja nosi predstavu iznutra, stvarajući osjećaj emocionalnog zajedništva i sigurnosti. U tom kontekstu posebno dolazi do izražaja snažan osjećaj kolegijalne podrške među članovima ansambla. Uloge Jagora i maćehe, koje tumače Roko Nakić i Lucija Matković, iznimno su zahtjevne, a odluka da ih nose ovi mladi glumci pokazuje veliko povjerenje. Oni su u potpunosti opravdali to povjerenje, bili na razini zadatka i izvrstan su dokaz da su dovoljno snažni da u potpunosti iznesu uloge. Svejedno, podrška iskusnijih kolega bila je sada važna. Ono što mi predstavu čini posebno emotivnom jest način na koji su iskusniji kolege stajali uz njih. Neprimjetno, s poštovanjem, dajući im vjetar u leđa.
Sanja Grgina, u ulozi Riđe, s lakoćom se kreće pozornicom, vješto balansirajući između humora i ozbiljnosti, pri čemu njezina prisutnost djeluje kao tiha, ali čvrsta ruka podrške Jagoru. S druge strane, Juraj Aras, bio u ulozi Bagana ili oca, tijekom interakcije s Lucijom Matković ostvaruje gotovo nevidljiv, ali snažan partnerski odnos. Svaki njegov scenski impuls djeluje kao poticaj, kao da joj „daje krila”, omogućujući joj da ulogu iznese suvereno i hrabro. Takva razina međusobne podrške nadilazi puku profesionalnu suradnju; ona postaje temelj scenske sigurnosti i zajedničkog rasta. U tom smislu predstava otkriva i nešto više: proces postupne smjene generacija unutar ansambla, ali i iznimnu otvorenost prema novim kazališnim licima. Kada iskusniji glumci s tolikom pažnjom i velikodušnošću dočekuju mlađe kolege, tada novo prestaje značiti neiskusno, ono postaje prostor mogućnosti i emotivnog osnaživanja. Ovako se gradi kazalište koje odgaja publiku. Čestitam. Divim se. Hvala vam.
Predstava završava u tonu nade. Jagor ostaje sam, ali nikako usamljen. Promjena u glazbi i atmosferi otvara prostor novoj snazi i vjeri u sebe, istoj onoj koju, zahvaljujući zajedništvu na sceni, pronalaze i izvođači.
Sve u svemu, još jedna suradnja, isprobana i vrhunska, pokazuje da nije riječ o uobičajenoj predstavi kazališta lutaka. Fantastično moćna scenografija, zajedno s virtuoznom izvedbom glumaca i iznimnom kolegijalnom podrškom, jasno pokazuje da Kazalište lutaka Zadar odskače od prosječnih kazališta lutaka. Ovim projektom ono se ponovo izdvaja. Jer… kad pogledate ovako nešto, teško se možete zadovoljiti prosječnom predstavom. „Jagor“ sve jednostavno nadilazi i podsjeća što kazalište lutaka zaista može biti.