Broj objavljenih knjiga i čekanje na neke od njih u knjižnicama kose se s kuknjavom da se „danas ništa ne čita“ jer mali broj prodanih (prilično skupih) knjiga nije pravo mjerilo (knjige se često čitaju u elektroničkom izdanju, osobito na putovanjima, a prodaja po akcijskim cijenama na sajmovima knjiga nudi sasvim drugačiju sliku). Kazališta „vole“ predstave temeljene na lektiri jer im one „garantiraju“ popunjeno gledalište (ili bar rasprodano), ali ukoliko su pristup ili izvedba suviše apstraktni, školska će publika na dugo vrijeme (možda zauvijek) odustati od književnosti i kazališta, a za to bi se itekako moralo mariti.
Krležin dramski ciklus posvećen Glembajevima (U agoniji, Gospoda Glembajevi, Leda) često se uprizoruje i dobro je poznat, ali se o proznom djelu vezanom uz spomenutu obitelj zna puno manje (mada se radi o zanimljivom štivu). Autorski projekt Jelene Miholjević i Saše Božića nazvan Glembajevi: proza, Vol 1 (izvedba Jelena Miholjević, scena Saša Božić, glazba Bartol Hribar i zbor, produkcija De facto) nastao je u okviru rezidencijalnog programa Scene Ribnjak te „donosi inovativan pristup Krležinom kanonskom djelu, fokusirajući se na formu čitanja u kazalištu. Umjesto klasične dramske adaptacije, Jelena Miholjević istražuje snagu Krležine rečenice i proznog ritma, pretvarajući čin u intiman i intenzivan izvedbeni događaj. Projekt nastaje dekonstruirati mit o Glembajevima, vraćajući se samom izvoru – tekstu koji kroz glas glumice ponovno oživljava kompleksne sudbine ove poznate obitelji.“ (CK Ribnjak, 15.2. 2026.).
Izvedba je smještena u Malu dvoranu što ne pruža samo doslovnu blizinu glumice (u raskošnoj crnoj haljini) i publike, već kroz staklenu plohu iza njenih leđa unosi vanjsku rasvjetu uzrokovanu obasjanim krošnjama stabala iz parka, čime se dobiva nadrealno ozračje. Miholjević naizmjence prisno komunicira s publikom (poklanjajući sitnice) i čita o obitelji sumnjive prošlosti, ispunjavajući izvedbeni prostor svojim bogatim glasom i očaravajućom scenskom pojavom, pri čemu balansira između napisane rečenice i interpretacije (ne prezajući od vlastitog komentara). Izvedbenu magiju razbila je nastala tišina, a mi smo se razišli u očekivanju obećanog nastavka svjesni da smo zanemarili jedan književni dragulj, Krležinu prozu o Glembajevima.
Politički emigrant, beskompromisni pjesnik i kontroverzni intelektualac Boris Maruna (1940.-2007.) ostavio je dubok trag u suvremenom hrvatskom pjesništvu, ispisujući snažne stihove u kojima se protivi gluposti i laži jednako za vrijeme tridesetogodišnjeg života izvan Hrvatske kao i po konačnom povratku (1990.), tvrdeći „da su tri kurvina sina bez obzira na predrasude, vjeru, jezik i narodne običaje uvijek tri kurvina sina“ . Citat je preuzet iz programa predstave Bullshit, lipi moj Borisa Marune, poetsko-političkog putopisa u izvedbi glumca Zorana Čubrile (koncept, dramaturgija, redatelj, scenograf) i glazbenika/glumca Stanislava Kovačića nastalog suradnjom Teatra Grdelin i ZKM-a (Scena Polanec, 19.2.2026.). Čubrilo je pomno proučio Marunin život započevši od rodnog kraja podno Velebita preko školovanja u Zaprešiću do odlaska u Italiju, Argentinu i dalje (Engleska, SAD, Španjolska, Kanada, Hrvatska, Čile) koristeći Marunine autobiografske zapise i pjesme: „Želim napomenuti da ni u čemu izvanjskom nisam pokušao oponašati Marunu – izgledom, načinom govora, kravatom, naočalama i sličnim, po meni nebitnim detaljima. Pokušao sam uhvatiti njegovu osobu i duh, barem onako kako sam ga ja doživio“ (kostimografkinja Marta Žegura, dizajn svjetla Dina Marijanović, dizajn tona Kruno Miljan).
Kovačićev glazbeni nastup doprinosio je prepoznatljivosti lokaliteta, ali i zanimljivosti izvedbe (posebno u sceni u kojoj se usporedno govori hrvatski i španjolski) pa je šteta je da njegovo verbalno sudjelovanje nije bilo jednako vješto. U svim pjesničkim opusima pa tako i Maruninom ima rado citiranih pjesama pa one nisu izostale ni u ovoj „spomen-predstavi“: Hrvati mi idu na jetra i Bilo je lakše voljeti te iz daljine. Potonja je pour Bernadette, ali uz naslov na koricama knjige stoji „povratničke legije“ (1996.), što prilično nedvojbeno ističe o kakvoj se ljubavi istinski radi i nisam mogla ne pomisliti na žalost koja mora da se ugnijezdila u srcu ovog nepatvorenog domoljuba (kako je sam rekao, „mi smo sami sebi pokora“). Sigurna sam također da pjesmu Kad dođe pravi čas uvrštenu u zbirku Ograničenja (1986.) istim žarom potpisuje nakon povratka kao što je to činio u doba njena nastanka (završetak): „I otići do Sabornice / Odmaknuti ustranu stražara i / Ušetati unutra kao mali bog / I dobaciti karanfil najzgodnijoj tajnici / Dati predsjedavajućem / Nogom u stražnjicu / I jednostavno reći: Sjednica je / Završena / Idite u miru svojim kućama / Idioti“. Možda je sada jasniji „bezobrazan“ naslov predstave, izreka kojom je Maruna komentirao sve ono što ga je jadilo, ali pred čim je bio nemoćan (čudno da se niti jednom nije koristila u predstavi).
Čubrilo je ovom predstavom podsjetio na, u našoj sredini, rijetku moralnu vertikalu, izuzetnog čovjeka i pjesnika koji nije prezao odbaciti lagodu u ime ideala. A pogled u fundus zagrebačkih knjižnica pokazuje da ne bi bilo na odmet ponovo tiskati njegove knjige… možda bismo nešto mogli iz njih naučiti. Recimo o poštenju, pristojnosti, iskrenosti… ili je to sve postalo bullshit?