Najave predstava potiču određena očekivanja i umjesto da u kazalište stupi „otvorenog uma“, publika treperi u iščekivanju uporno prikupljajući dostupne informacije (zaboravljajući da je „radoznalost ubila macu“). O predstavi Logor / Golgota (prema dramama U logoru i Golgota Miroslava Krleže) u režiji Nine Rajić Kranjac znalo se da će trajati dugo (traje 255 minuta), a na temelju ugleda koji je stekla ova mlada (1991.) slovenska redateljica, očekivala se zanimljiva i kontroverzna isprepletenost ova dva teksta (Nina Rajić Kranjac i dramaturg Goran Injac) posebno zahvaljujući njenoj, rekla bih, smjeloj izjavi „voljela bih uznemiriti mlade koji su pozvani u vojsku.“ (Zagrebačko kazalište mladih, 20.3.2026.). Trajanje predstave nije me prestrašilo (trening redatelja Tomija Janežiča), ali sam se pitala o razlozima zajedništva ovih drama jer sumnjam da će predstava utjecati na one mlade ljude koji su se odazvali pozivu na dvomjesečni boravak u vojsci budući da će za svaki mjesec obuke biti „obeštećeni“ vrlo pristojnim mjesečnim primanjima i prednošću pri zapošljavanju.
Ishodište drame U logoru je, kako možemo naći, u drami Galicija koja je bila zabranjena uoči praizvedbe 30.12. 1920., a nakon toga prerađena, no pokazalo se (Boris Senker) da „drama U logoru, suprotno Krležinim napomenama uz taj tekst, nije preradba Galicije(…) nego nova drama na istu temu napisana početkom 1930-ih, prvi put objavljena 1934., praizvedena 1937. te prerađena 1964.“. Radnja se zbiva u galicijskom selu godine 1916. gdje se u komandi zatječu hrvatski intelektualci Horvat, Agramer i Gregor neskloni ratovanju, dok je njihov antipod naprasiti natporučnik Walter, homoseksualac i alkoholičar, pa se drama kroz brojne prizore svodi na dva svjetonazora: antiratni i ratni. Sukob je dodatno potaknula ogorčena seljanka koja se došla potužiti na krađu teleta, ali umjesto zaslužene odštete, osuđuju je na smrt vješanjem zbog uvrede veličanstva, a Horvat zbog svog buntovnog ponašanja mora izvršiti kaznu.
Drama Golgota (nastala 1918.-1920.) praizvedena je 3.11. 1922. u HNK u režiji Branka Gavelle „kao prvi javno prikazan Krležin dramski tekst“ (Krležijana) i bavi se (uoči Uskrsa 1919.), kroz labirint biblijskih likova, raskolom u radničkom pokretu: nakon Oktobarske revolucije sukobljavaju se dvije struje, radikalna koja zagovara promjenu društvenih odnosa i umjerena koja teži samo poboljšanju materijalnog položaja bez suštinskih promjena.
„Namjera nam je bila da se“, piše Goran Injac pozivajući se na fragmentarnu dramaturgiju kojom su dvije Krležine drame spojene u jedan tekst, „seleći se kroz različite prostore scene, prenosimo u dva različita povijesna trenutka: iz ratnog galicijskog logora u prostor obalnog arsenala. Takva postavka omogućuje nam da jednu Krležinu dramu (Golgota) čitamo kao moguću budućnost druge (U logoru). Iz ratnog logora i umiruće monarhije selimo se u prostor štrajka radnika, novog sustava, u prostor moguće ideološke tranzicije. (…) Adaptacija sadrži dodatne, nove originalne tekstove koji su nastali kao izravne referencije na hrvatsko društvo i noviju povijest.“ Nesumnjivo je da su Veliki svjetski rat i Velika listopadska (oktobarska) revolucija unijeli globalno novu zemljopisnu i privrednu podjelu, ali ni jedan od tih događaja nije drugačiji od sukoba koji datiraju od vremena špiljskih ljudi (povodi su uvijek isti samo su nazivi drugačiji: nekada se toljagama tuklo zbog hrane, danas se raketama „tuče“ zbog sirovina) jer se oduvijek negdje ratuje (znali mi to ili ne). I zato se pitam, što nam se ovom i ovakvom predstavom novo govori?
Scenografkinja Urša Vidic po cijeloj je pozornici „rasprostrla“ rekvizite koji jasno obilježavaju pojedinu dramu (dizajner svjetla Anton Modrušan), a glumcima je kostimografkinja Marina Sremac uspijevala izaći u susret budući da su isti glumci igrali u obje drame (spretno su se presvlačili ili omatali ogrtačima) pa su se i glumice koje su igrale muškarce (maske Marina Sremac i Marijana Županić Benić) ipak stigle presvući (ali zašto nisu angažirani „pravi“ muškarci?).
Ključna je figura drame U logoru kadet Horvat (Luka Knez) čiji se intelektualni profil očituje kroz periku i naočale što mi djeluje nesvrhovitim jer nečiji karakter doživljavam u onome što mu je u glavi, a ne na glavi i zato su mi i njegova pobuna protiv rata i protest zbog smrti seljanke djelovali „operetno“, a vješanje seljanke (Mia Melcher) djelovalo je kao komična, a ne jeziva groteska. Njegovi ratni drugovi intimno su daleko od rata (jesu li to piščeva iskustva?) pa dok se Agramer (Adrian Pezdirc) dugotrajno „rihta“ i uživa u stečenim slikama (ratni plijen), Gregor (Dado Ćosić) lamentira bez kraja i konca. Rakan Rushaidat u ulozi samodopadnog Waltera uvjerljivo pokazuje moć (uporno naređujući na njemačkom) nad podčinjenima (Toma Medvešek, Ivan Pašalić, Luka Knez, Ugo Korani), ali je istovremeno ponizan pred barunskim parom Meldegg–Cranensteg (Pjer Meničanin i Katarina Bistrović Darvaš). Minijature koje su se u davnim izvedbama dugo pamtile (Židov, Podravec) ovdje su ostale na marginama (Dora Polić Vitez, Pjer Meničanin). Petra Svrtan je artikulirano i lijepo govorila didaskalije prateći naizmjenično scena iz jedne i druge drame ali se pitam čemu je služio taj zahvat?!
Glavni junak u drami Golgota je sindikalist Kristijan (Ugo Korani) koji povišicu nadnice i pola kile mesa smatra svojom važnom političkom pobjedom, no ne preza izdati štrajkaške namjere svojih drugova iz arsenala zbog čega oni pogibaju. Iako su radnici sumnjičavi, ne otkrivaju njegovo izdajstvo, ali kako se lažno zakleo na život svog djeteta, sinčić umire (na užas majke – Iva Kraljević), a njegov razgovor s doktorom (Katarina Bistrović Darvaš) je, po mojem mišljenju, jedna od najživotnijih scena u cijeloj predstavi. Također mi se uspjelim čini prikaz odnosa Ksavera (Rakan Rushaidat) i njegove uplašene žene (Mia Melcher) i dok se lik Kristijana vezuje uz lik Jude, Ksaverovo odbijanje pomoći ranjenom radniku Pavlu (Ivan Pašalić) asocira na ponašanje Ahasvera prema Isusu (čemu se kasnije Pašalić razgolićuje?). Od ove dvije drame, Golgota mi se čini kompaktnijom dramom, ali mi je ova izvedba djelovala pomalo raspršena (osobito nakon pojava predimenzioniranih glava, gorile i kasačkog kretanja), a toliko omiljeno nabrajanje imena nedavno propalih tvornica (poput neke mantre) mi je posve deplasirano (uzrok njihove propasti nije zbog sukoba među radnicima!).
Posizanje za ranim Krležinim dramama svakako ima određenu draž, ali bi morao biti još neki razlog za njihovu izvedbu kao i za njihovo međusobno povezivanje… Možda nisam dovoljno senzibilna, ali jedino što sam ja našla u ovoj predstavi (a to sam znala i nakon čitanja drama) jest da u svakoj nedaći prvi stradaju najkrhkiji: starci i djeca.