Ljubitelji i praktičari suvremenog plesa zasigurno još uvijek pamte gostovanja najmarkantnijih plesnih družina i umjetnika na zagrebačkom Tjednu suvremenog plesa od 1982. do danas pa mogu prepoznati nastale promjene u brojnosti predstava i u mjestima izvedbi. Kukanje za „dobrim starim vremenima“ ništa neće promijeniti pa je mudrije u ponuđenom naći ono najbolje, a meni se čini da u programu 42.TSP posebno mjesto pripada predstavi Chotto Desh koreografa Akrama Khana u adaptaciji i režiji Sue Buckmaster i produkciji Akram Khan Company (MSU, 9.6.2025.).
Adaptacija ove predstave (2015.), čiji naslov znači „mala domovina“, temelji se na nagrađivanoj Khanovoj solo predstavi Desh (2012.) u kojoj koreograf i plesač Akram Khan (1974.), posegnuvši u autobiografiju, „istražuje fundamentalna pitanja: Kako pronaći svoje mjesto u ovom svijetu? Gdje pripadamo? Što uistinu želimo biti? Predstava počinje scenom u kojoj 12-ogodišnji operater iz Bangladeša pokušava pomoći zbunjenom muškarcu (Nico Ricchini) iz Londona da se sjeti lozinke i resetira svoj mobitel. Umjesto lozinke, muškarac se počinje prisjećati oca koji je došao iz Bangladeša i pred nama se, zahvaljujući kakofoniji zvukova i slikovitim plesnim pokretima, oblikuje ambijent i atmosfera očeve domovine. S nekoliko jednostavnih poteza šminkom, Ricchini svoje golo tjeme pretvara u očevo lice i počinje žučni dijalog između oca i sina: otac želi da dječak, poput njega, postane kuhar dok dječak sanja drugačije snove, snove o plesu (glazba Jocelyn Pook, oblikovanje svjetla Guy Hoare, kostimografija Kimie Nakano).
Animacija dijelova tijela (vjerojatno najdostupnija lutkarska tehnika) dočarava strogi očev lik, dok koreografija u kojoj se susreću tradicionalni indijski kathak i suvremeni ples, na suptilan način propituje pitanje identiteta dječaka rođenog u Britaniji. Priču iz knjige Lovac na med prikazuje animacija crno-bijelih ilustracija (YeastCulture) velikih dimenzija i dok bakin (Leesa Gazi) glas opisuje neposlušnog dječaka koji krši pravila, plesač „ulazi“ u projekciju i daje naslutiti da ni on, poput tog dječaka, neće odustati od svog zacrtanog puta. Na pozornici se, pokraj male pojavljuje slična, znatno veća stolica, što ilustrira dječakov prijelaz u adolescentsku dob i sjedanje na nju simbolizira njegov neopoziv odabir: postat će plesač. Uljuljkan u sjećanja iz djetinjstva, muškarac je zaboravio na mladog operatera i kada ga trgne dječji glas, vrati mu se i zaboravljena lozinka: Bonbibi, božica šume koja je spasila dječaka iz bajke.
Koreograf i plesač Akram Khan u predstavi Chotto Desh pripovijeda o vlastitoj potrazi za identitetom i budućoj profesiji, ali zahvaljujući vještini kojom je povezao vizualnost, ples i glazbu, uspio je predstavu „prebaciti“ iz osobne niše u područje općeg prepoznavanja i iznova pokazati univerzalnost umjetničkog izraza.