Vrlo agilno Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu uspijeva u suradnji s drugim kazalištima producirati glazbene i plesne predstave pa je u koprodukciji s Kazalištem Marina Držića iz Dubrovnika sredinom siječnja 2026.premijerno izvedena opera Maria Stuart  Gaetana Donizettija pod ravnanjem Matije Fortune u režiji Marina Blaževića (repriza 17.1.2026.). Varaždinska predstava je, prema dostupnim izvorima, prvo scensko uprizorenje ove opere u Hrvatskoj, ali slutim da će pravovjerni ljubitelji opera sigurno negodovati budući da je narušena cjelovitost: orkestar je osjetno smanjen, zbor se javlja tek sporadično (iza paravana), na pozornici se pojavljuju samo dvije glavne solistice dok četvero pjevača sa strane stoji u parovima i nastupa koncertno.

Donizetti (1797.-1848.) je odlučio skladati operu o škotskoj kraljici Mariji kad je vidio dramu u stihovima Maria Stuart (1800.) njemačkog pjesnika Friedricha Schillera (1759.-1805.) koju je preveo talijanski pjesnik Andrea Maffei, a u libreto pretočio odvjetnik i pisac Giuseppe Bardari (reducirajući broj likova na šest). Nakon peripetija u Napulju, opera Maria Stuarda (talijanski naziv) izvedena je krajem 1835. u milanskom kazalištu La Scala. Donizetti je napisao još tri opere vezane uz dinastiju Tudor (Il castello di Kenilworth, Anna Bolena i Roberto Devereux), no zbog prepoznatljivih povijesnih elemenata, dramatične radnje i emotivnih arija samo su opere Anna Bolena i Maria Stuarda češće izvođene na svjetskim pozornicama.

Marija Stuart i Elizabeta Tudor rođakinje su drugog stupnja (Marija je unuka sestre Henrika VIII, dok je Elizabeta njegova kći iz braka s Anne Boleyn) i dok je Marija legitimna škotska kraljica s pretenzijama na englesko prijestolje, nepriznavanje legitimnosti braka Elizabetinih roditelja Elizabeti osporava  pravo na englesku krunu (mada ima dovoljno pristalica), ali puno važnije od nasljednih prava dviju kraljica jesu njihova vjerska i politička uvjerenja: Marija zagovara katoličanstvo za razliku od Elizabete koja nastavlja očev protestantizam. Kada je u vlastitoj zemlji Marija optužena za ubojstvo supruga, bježi  u Englesku, ali Elizabeta u njoj vidi opasnost za svoju vlast i zatvara je u tamnicu (u kojoj ostaje 19 godina). Engleski (ali i  drugi) katolički plemići željeli su svrgnuti Elizabetu i ustoličiti Mariju, no kada je Elizabetina tajna služba otkrila zavjeru (koju je predvodio Babington), Marija je također optužena za urotu zbog čega je pogubljena. Schiller se držao povijesnih okvira (tamnovanje, zavjera, pogubljenje), ali se kraljice nikada nisu suočile (što je i u drami i u operi glavna okosnica radnje), a i njihovi su karakteri prilagođeni kako bi se dobila dramatičnost sukoba (u stvarnosti je Elizabeta bila oprezna vladarica, a Marija nije bila idealizirana heroina).                        

Dramaturški pristup Marina Blaževića fokusiran je na dvije karakterno različite kraljice pa one sjede ili se kreću scenom  u predimenzioniranim haljinama, urešene čudnim riđim perikama (likovno obilježje obitelji Tudor) i okružene brojnim ogledalima (kostimografkinja i scenografkinja Sandra Dekanić, dizajn svjetla M. Blažević) iskazujući nervozu, strepnju ili čak nadanje, povremeno se neobično mršteći i nervozno kršeći ruke, ne uvijek u skladu s onim što pjevaju. Marija (Diana Haller) i Elizabeta (Anamarija Knego) su pjevački doista bile dojmljive, dok vizualizacija njihovih likova nije do njih. Ipak se pitam koliko će one imati vremena za ovu produkciju, budući da je Haller stalno angažirana u  Državnoj operi Stuttgart, a Knego ima puna usta posla u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci (u što se nedavno mogla uvjeriti varaždinska publika slušajući je u Humperdinckovoj dječjoj operi Ivica i Marica). Preostale su likove pjevali doista sjajni mladi pjevači Josip Švagelj (Roberto Leicester), Jakov Kalajžić (Giorgio Talbot), Jurica Jurasić Kapun (lord Guglielmo Cecil) i Vinka Siladi (Anna Kennedy), no zato što su stajali postrance nije uvijek bilo razvidno u kakvim su relacijama s protagonisticama, a ni međusobno. Matej Mijalić koncert majstor je petnaestočlanog orkestra, a Zdenko Kuščer vodi zbor Kapela Paulina Warasdin.

Na moju primjedbu da je opera u krnjoj izvedbi (bez obzira na odličan odabir pjevača), jedna je  gledateljica uzvratila da veći postav Varaždinci nikada ne bi mogli vidjeti u svojem kazalištu, s čime se ja baš ne bih složila: zbor je mogao biti u pozadini za sve arije, drugačiji raspored ogledala mogao je dati prostora (što se vidjelo nakon stanke) i za epizodne likove, a glazbenici su mogli sjediti i po bočnim ložama (naklapam, naravno). Doista je bilo hvalevrijedno postaviti neizvođenu operu, ali nisam sigurna da je u ovoj formi to bilo reprezentativno.