Na programu jubilarne, 30. revije lutkarskih kazališta Rijeka (3.-11.11.2025.) bile su predstave za malu djecu (2+, 5+), za školarce (7+) i za odrasle (15+) čime je domaćin, Gradsko kazalište lutaka Rijeka, uz ponudu zanimljivog, kvalitetnog i raznovrsnog programa, pokušao nadvladati mišljenje da je kazalište lutaka isključivo namijenjeno djeci (uz opasku da u svakom od nas „čuči dijete“) ali kao što je rekao Einstein, „puno je teže razbiti predrasudu nego atom“.
Reviju je otvorila predstava Tria Fata Romarica Sangarsa u režiji Romualda Collineta i izvedbi francuske Kazališne družine „La Pendue“ iz Herbeysa u kojoj se na groteskan, povremeno jezovit, ali duhovit način, prikazala posljedica dijaloga starice u invalidskim kolicima sa smrću koja je došla po nju (HKD, 4.11). Starica je svjesna da će kad-tad umrijeti, ali bi se tako rado još jednom na brzinu podsjetila važnih trenutaka u svom životu – a to se u lutkarskoj predstavi može (autori lutaka i scenografi Estelle Charlier i Romuald Collient).
Naslov Tria Fata odnosi se na tri suđenice (rimske Parke) koje svačiju životnu nit tkaju (Nona), mjere (Decima) i režu (Morta) pa predstava prati život jedne žene od rođenja (groteskno i zastrašujuće prikazanog) kroz doba odrastanja ispunjenog nedaćama i radostima, sve do starosti i najavljenog umiranje. Izvođačica Estelle Charlier u povišenom tempu i gotovo na rubu nadrealnog prikazuje životne etape koje prolazi njena junakinja, pri čemu za svaku novu prigodu ili zbivanje koristi drugačiju lutkarsku tehniku (maska, ručna lutka, kazalište sjena ..) te projekciju slajdova. Njezinu interpretaciju prati „čovjek-orkestar“ Martin Kaspar svirajući na nekoliko glazbala (harmonika, bubnjevi, klarinet), čime stvara i mijenja karakteristični ugođaj. Suradnja lutkarice i glazbenika (ovu predstavu vole zvati lutkarskim kabareom) čini protutežu jalovom nadmudrivanju i iscrpljivanju između starice i Smrti jer pobjednicu znamo. No za staricu je „pitanje časti“ produljiti zadnji čas i „svojevoljno“ otići.
Upečatljiva glazba i raznolika, kvalitetna animacija čini ovu „fatalnu“ predstavu vrlo zanimljivom i doista impresivnom, no meni u njoj nedostaje jasna dramaturška linija (priče o životu obično nisu pretjerano komplicirane, pa tako ni u ovom slučaju, stoga ne razumijem zašto bilo što ostaje „u zraku“; jedino nestvarno u ovoj priči je dogovor sa smrću!). Međutim, ova je predstava bila vrlo dobar odabir za otvorenje Revije i mislim da baš i nije za djecu (čudna mi je prateća oznaka 9+).