Hrvatski književnik Slobodan Novak (1924.-2016.) za svoj je roman Mirisi, zlato i tamjan (MH, 1968.) dobio najvažnije književne nagrade, ali je „izazvao ne male bure negodovanja i optuživanja“ (Jelena Hekman). Roman koji se može „označiti kao egzistencijalistički roman, filozofski traktat, alegorija, a možda i kao roman s ključem (…) pa je možda najbolje reći kako je riječ o jednom od najznačajnijih i najkompleksnijih romana hrvatske književnosti uopće“ prati život u ruševnoj kući na Otoku gdje sredovječni profesor, umirovljeni ratni invalid Mali i njegova supruga Draga brinu za nepokretnu  ostarjelu nekadašnju vlasnicu polovine otoka Madonu Markantunovu. Starica je zahtjevna i hirovita pa oni niti trenutak nisu opušteni. Ipak, u toj nepredvidljivosti postoji čvrsti vremenski orijentir: defekacija svakih osamnaest dana. Mali u monološkoj formi opisuje svoj unutarnji svijet i svijet oko sebe, dok Madoninim (naoko nesuvislim) rogoborenjem prikazuje nacionalizaciju i konfiskaciju. Ono što danas djeluje tako aktualno, nije ni tada bilo nepoznato: „sada se karakter, moral, ideje ne prodaju više ispod pulta, kao što je bilo još donedavno (…) bilo je kakvih-takvih skrupula i šverca (…) Istina, ne iskazuje se: jedno dostojanstvo- sto tisuća ili jedna nečasna šutnja- sinekura ili toliko i toliko prljavština - vila (…) Umjesto iskaza i zapisnika pred istražiteljem kriminala, sklapa- ju se cifrasti ugovori, pismeni aranžmani uz oficijelnu crnu kavu, i samo da vidiš kako to zvuči“, iz čega se vidi da Novak, stilski bogato i verbalno kompleksno, sasvim izravno kritizira ondašnju državu. Zanimljivo je da je redatelj Božidar Violić ovaj složeni roman dramatizirao i postavio u Teatru ITD 1974. (predstava je igrala do 1994.; uneseni su cenzorski zahvati zbog „podnošljivosti“  predstave) na tada inovativan način: krevet je bio okrenut od publike tako da se Madona (Nada Subotić) nije vidjela nego samo čula! Iako dostupniji, manje je zapamćen film redatelja Ante Babaja snimljen 1971. (Violić je također surađivao na scenariju).

Tomislav Zajec iznova je dramatizirao Novakov roman za predstavu u režiji Zrinka Ogreste na sceni GDK „Gavella“ (23.4.2026.) u kojoj je Anja Šovagović Despot u ulozi Madone obilježila 40 godina umjetničkog rada. Publika je, sjećajući se Violićevog rješenja, nestrpljivo čekala Ogrestin pristup Madoninoj postelji jer je scenograf Stefano Katunar potpuno ispunio pozornicu: s lijeve strane je bunar, iza njega se nazire obala, u prednjem planu je dnevni boravak iz kojeg vodi stubište na tavan i zapravo više nema slobodnog  mjesta. Ogresta je odlučio da iza zakrivenog djela na desnoj strani izvlači i uvlači Madonin krevet, ali to se zbivalo bez pravila: na primjer, Madonu gledamo u intimnoj radnji, ali njeno dnevno  dozivanje čujemo iza paravana (osim ako to što je vidimo ne znači da je osvijetljena, a kada je ne vidimo da je u mraku?). Madona bi trebala biti katalizator zbivanja, jer Mali i Draga žive na Otoku ne samo zato što njeguju Madonu jer je ona Maloga školovala pa on vraća dug, nego i zato  jer su oni svojevrsni gubitnici nespremni uhvatiti se u koštac s novim vremenima koja nisu onakva kakvima su se nadali.

Period je trajanja predstave osamnaest dana (između dva pražnjenja) koji počinju u predbožićnim danima i traju do Sveta Tri kralja jer je to vrijeme Draga iskoristila da posjeti „gore“ djecu i za to je vrijeme Mali sam s Madonom. Pripovjedač u romanu je Mali i on se nedvojbeno obraća čitateljima, dok u predstavi nije sasvim jasno kome Mali govori jer Filip Križan reda i reda rečenice za svoju buduću knjigu, ali niti ih on ikome posebno upućuje niti ih doslovce zapisuje nego ih snima na nekakvom starinskom kazetofonu(?) pa je to sve prilično monotono. Njegova je suprotnost susjeda Erminija, dinamična Nela Kocsis, čiji mucavi govor prelazi u nerazumljiv, ali kako ona po nekoliko puta prepričava istu stvar, ipak se na kraju razabire o čemu se radi: dugo nisam gledala Kocsis i baš me je razgalila iako mi je za strukturu predstave neobično da je njena uloga toliko naglašena. Madonina groteskna pojava i neumorno staračko zanovijetanje dalo je Anji Šovagović Despot materijal za bogat glumački spektar, ali kao i kod prethodne uloge, i ovdje je takav pristup unio neravnotežu u predstavu, pa su mi se uspjelijim činili odnosi između Malog i ostalih likova. Ivana Roščić u ulozi Drage decentno pokazuje sudbinu jedne sa sudbinom pomirene žene koja za ljubav supruga pristaje na služenje jednom simbolu – Madoni, prema kojoj, pak, Mali osjeća dužnost (projekcije na kojima je prikazan dječak koji sudjeluje u vjerskom obredu odnose se na njega u djetinjstvu, ali to je u predstavi nejasno i zato nije niti svrhovito,  snimatelj Radislav Jovanov Gonzo).

Zanimljiv lik je Doktor (Boris Svrtan) koji Malom „nudi“ svoju pomoć oko Madoninog trajanja, a zauzvrat bi mu Mali prepustio srebrno posuđe s tavana (mirisi su smrad Madonina pražnjenja, a zlato Doktorova pohlepa) i u tim je vrlo  upečatljivim scenama, Zajec dodatno „obojio“ Doktorovu nezajažljivost nasuprot moralnosti Maloga. Slikoviti su otočki likovi koji se redaju kod Malog: nekadašnji Madonin podanik Tunina (uspjela glumačka minijatura Siniše Ružića), znatiželjni Poštar koji čita sve što može, osobito sitna slova na razglednicama(Ivica Pucar) i mlada pripravnica kod časnih (Lana Meniga) koja u Malom razbuktava pritajene želje (kratkotrajna mučna scena). Kostimografkinja Tea Bašić Erceg funkcionalno je odjenula glumce, stalni šum mora (dizajner zvuka Christian Kanazir) prekidan tišinama vjerno dočarava otočnu izoliranost, čemu doprinosi i svjetlo (Zdravko Stolnik) a glazba (Mojmir Novaković) je očituje u napjevima prilikom procesije kroz gledalište pri čemu nas je svećenik (Ivan Grčić) propisno okadio (eto nam i tamjana).

Svrhu postavljanja romana Mirisi, zlato i tamjan na scenu vidjela bih da su se jače naglasili ili možda povezali zajednički društveni i politički elementi onomad (Novakov navod) i sada („Sve je na prodaju i to otvoreno, bestidno…. Dostojanstvo, nečija šutnja, sinekura, čitavi cjenici, a ti biraj. I nema nikakve kazne, samo puno straha“, Zajec) jer roman djeluje proročki. Ujedno mi se čini da je pomaknuta  glumačka dinamika među likovima što je narušilo konstrukciju i predstave i ideje.