Miroslav Krleža (1893.-1981.) je roman Zastave objavljivao od 1962. do 1968. u časopisu „Forum“ i taman kada se taj, brojnošću tema i stranica, respektabilan roman pojavio u četiri knjige (kasnije pet) moje su formativne godine bile u punom zamahu što je podrazumijevalo da se obavezno moram uvrstiti u barjaktare: uz enciklopedije, leksikone i rječnik stranih riječi, prtila sam put kroz složene i duge rečenice kojima su opisivane povijesne, političke i društvene situacije kao i emotivni odnosi među krucijalnim likovima (još pamtim kako sam se začudila, čak zaprepastila, otkrivši što znači riječ „bedevija“ kojom se  opisao lik zanosne poetese Ane Borongaj). Kombinirajući dokumentarni materijal, povijesna lica i fiktivne likove, Krleža je stvorio kompleksnu i živopisnu fresku koja obuhvaća gotovo tri desetljeća (počinje zadnjim desetljećem 19. stoljeća) pa je roman prozvan romanom odrastanja, političkim romanom, romanom „s ključem“, ljetopisom, biografijom i generacijskim romanom (Krležina  generacije) a možda je najbliži bio Krešimir Nemec nazivom „apsolutni roman“.

Marljivi i analizama sklon književni istraživač Pavle Bonča (1995.) pita se „…o čemu to govore Krležine Zastave? One, naime, donose priču o nama samima: one su društveno-povijesna sinteza nacionalnih zbivanja na početku 20. stoljeća (s prikazom lica i naličja hrvatske, mađarske i srpske stvarnosti toga vremena) kao i subjektivna drama jednoga mladića.(…) Središnja figura toga prikaza, i dakako, toga prijelomnog vremena (a koje vrijeme nije takvo) jest Kamilo Emerički – protagonist Krležine romaneskne epopeje. Pratimo ga od mladenačkih dana, od njegova prijateljstva s Jojom (anarhistički mentalitet) i prvih sukoba s ocem (filistarski mentalitet), preko ljubavnih epizoda s poetesom Anom Borongaj (objekt žudnje) i ostrašćenih raspri s političkim pragmatikom Kamilom Trupcem (tajanstveni  pomagač) sve do konačnog odlaska u olujnu noć, u tminu.“  Posegnuti za ovako velikim romanom kako bi ga se postavilo na kazališne daske ima dobru i lošu stranu što Bonča lako prepoznaje: „Dramatizacija Zastava tj. njihovo postavljanje na kazališnu pozornicu (…) zasigurno je jedan od načina kojim se Krležin tekst može približiti zainteresiranoj publici. No, logično pitamo se: pod koju cijenu? Je li uopće moguće – i ako jest, u kolikoj mjeri – prenijeti Krležin roman pred kazališne kulise, i pritom koliko-toliko sačuvati „izvornost“ romanesknog tkanja, kao i intelektualne i jezične osobitosti Krležina teksta s kojim hrvatska glumišta – već poduže – teško izlaze na kraj?“. Budući da se slažem s Bončinim razmišljanjima o dramatizaciji romana Zastave, navela sam dio njegovog teksta („Vijenac“, br 823) u povodu  uprizorenja Krležinog romana Zastave u režiji Ivana Planinića (adaptirao je tekst u suradnji s dramaturzima Mirnom Rustemović i Dubravkom Mihanovićem, pri čemu su korišteni dijelovi Parove adaptacije, ZKM 1991.) u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu (9.10.2025.).

Scenograf, dizajner svjetla i autor projekcija Ivan Lušičić Liik ispunio je pozornicu  stubama i kosinama oblikujući metaforu uspona i padova što djeluje ne samo simplificirano, nego i deja vu (usprkos povremenoj likovnoj dopadljivosti jer je Lušičić ipak majstor od zanata), dok su kostimi (Tea Bašić) djelovali posve nediferencirano. Planinić je složenost teksta praktički sveo na  međuljudske odnose likova koje uprizoruje šestero glumaca (Livio Badurina, Nina Violić, Jadranka Đokić, Goran Grgić, Živko Anočić, Marin Klišmanić) kojima se pridružilo troje plesača (Michele Pastorini, Valentin Chou, Maria Matarranz de las Heras) i troje glazbenika (Lucija Stanojević – violina, Božan Bejo – klarinet, Helena Novosel – vokal) pri čemu plesači (scenski pokret Maša Kolar, Maja Marjančić) manifestiraju određene situacije dok se glazba povremeno, ne uvijek jasno po kojem ključu, uključuje u zbivanja (skladatelji Nikša Marinović, Luka Gamulin; dizajneri zvuka Luka Gamulin, Stipe Smokrović).

Živko Anočić utjelovio je Kamila Emeričkog, no kao da ga se ne tiču životne faze kroz koje prolazi njegov lik pa je jednako bezvoljan i u mladalačkoj revolucionarnoj zanesenosti uz prijatelja Joju (Klišmanić) i pri intimnom druženja s fatalnom pjesnikinjom Anom (Violić) i kada se politički sukobljava s ocem (Badurina) ili  zdvaja nad pragmatičkim potezima  Amadea Trupca (Grgić). Klišmanićev glumački gard nije bio dovoljno „anarhistički“, Badurina cijelo vrijeme nije mijenjao pokroviteljski očinski odnos i jedino mi se Grgić učinio dovoljno ciničnim da bih povjerovala njegovom oportunizmu. Za razliku od glumaca, glumice  su igrale nekoliko uloga pa je tako Violić, osim lika Ane Borongaj, uprizorila prvo erotsko iskustvo Kamila i Joje: golu dojku sluškinje Marte. Zašto je, među tisućama  scena iz romana, ova bila toliko presudna u Kamilovom životu da se izravno prikaže na sceni? Ionako se u kasnijem razdoblju vidi da ga ničemu nije podučila: on se prema ženama i dalje nije znao postaviti. Ukoliko je model za lik Ane Borongaj doista bila utjecajna mađarska pjesnikinja i slikarica Anna Lesznai (1885.-1966.), onda Kamilovu fascinaciju nije potakla samo njena tjelesnost, nego i darovitost, što je u glumačkom pristupu ovom liku  bilo zapostavljeno. Jadranka Đokić se „premještala“ iz lika u lik (Kamilova majka, tetka, violinistica Genja, predstavnica mađarske elite) i svaki put je ostvarila autentičan karakter i nehotice pokazala istinitost fraze da nema malih uloga nego…

Dakle, nacionalno kazalište postavilo je još jednu predstavu iz  Krležinog opusa i dalo obol njegovanju nacionalne književnosti,  ali sjetimo se sumnjičavog pitanja „pod koju cijenu?“. Zagubila se karakteristična rečenica, povijesni i politički pojmovi nemaju čvrstu pozadinu i djeluju poput usputnih napomena, dijalozi se čine monolozima zbog manjkave interakcije, a hodanje gore-dolje ne znači dinamičnu izvedbu. Veselilo bi me kada bi ova predstava potaknula nekoga da pročita roman jer je jedan od povoda postavljanja predstave bilo „približiti Krležu mladima“. Osobno bih bila još radosnija da je predstava sama sebi bila svrhom, a ne da služi kao „reklama“. Iskreno govoreći, bojim se da sam zakasnila s upozorenjem.