Kamo su nestali ljubav, nježnost, razumijevanje i slični osjećaji koji su povezali ženu i muškarca u doba dok su se upoznavali i jedno drugome činili lijepe stvari? Što se dogodilo stupanjem u trajnu, bračnu ili vanbračnu zajednicu? Je li novi način života sudionicima odjednom skinuo maske i razotkrio pravo stanje stvari? Jesu li obrazovanje i odgoj dovoljni da obuzdaju ćud iskonskog nasilnika (ili nasilnice, ali fizički snažniji muškarci su češće zlostavljači) ili mu samo omogućuju da se pritaji dok ne nađu „odgovarajuću“ žrtvu? Tražeći spas iz toksične veze, žena odlazi u „sigurnu“ kuću umjesto da se nasilnika, kako je netko logično primijetio, zaključa u „sigurnu“ kuću i onima vani (kojih je ipak više) osigura siguran život.
Autorski projekt redateljice Anice Tomić i dramaturginje (i autorice adaptacije) Jelene Kovačić Sigurna kuća prema istoimenom romanu Marine Vujčić pokazuje brak koji je počeo kao bajka, preobrazio se u mučilište za ženu i okončao smrću, ovaj put zlostavljača (GDK Gavella, 7.11.2025.). „Predstava Sigurna kuća nastala je iz potrebe da se govor o nasilju nad ženama iz intimnog i privatnog premjesti u politički i društveni kontekst – da se osvijetli ono što najčešće ostaje tek vijest crne kronike“, piše u programskoj knjižici Tomić, ali predstavu počinje s radovima umjetnica (često vezanim uz osobno iskustvo) koji otvaraju „kompleksno i bolno pitanje: kako prikazati traumu bez viktimizacije, kako govoriti bez pretjerivanja, kako ispričati cijelu priču?“.
Najraniji primjer je talijanska barokna slikarica Artemisia Gentileschi (1593.-1654.) cijenjena zbog svojih dramatično naslikanih ženskih likova (Suzana, Judita, Saloma) što joj nije pomoglo da se njezinog silovatelja Agostina Tassija dolično kazni – iako je osuđen, bilo je to gotovo simbolično. Američka kontroverzna fotografkinja i aktivistica Nan Goldin (1953.) je nakon nasrtaja svog partnera Briana izložila autoportret s modricama, dok je američka slikarica Sue Williams (1954.) često prikazivala žene kao seksualne objekte. Hrvatska je multimedijalna umjetnica Sanja Iveković (1949.) u radu „Ženska kuća“ 1990.- 2002. izložila odljeve lica pretučenih žena, a na broj ubijenih žena izravno je ukazala gvatemalska performerica Regine Jose Galindo (1974.) radom „Aparicion“ u kojem žene stoje potpuno prekrivene sivom tkaninom (kao što se moglo vidjeti na zagrebačkom središnjem trgu prilikom najave predstave). Zatvorit ću uvodni dio predstave tužbom za silovanje koju je Emma Sulkowicz (1992.) podnijela protiv svojeg kolege na Sveučilištu Columbia Paula Nungessera, no bez posljedica jer je sud procijenio da njena prijava nema „osnova za razumnu sumnju“ iako su ga još neke studentice optužile za spolno uznemiravanje. Budući da je studirala umjetnost, Sulkowicz je za diplomski rad smislila performans „Mattress Performance“ pa je svuda uokolo nosila madrac težak 23 kg identičan onom na studentskim krevetima. Kolega Nungesser nikada nije bio osuđen, Sulkowicz je nastavila do 2019. s performansima, a onda se okrenula tradicionalnoj medicini. Osobno mislim da ovaj dio nije presudan za samu predstavu, ali predstavljene umjetničke prakse pokazuju da je žena često prepuštena sebi pa čak i kada uspije sudski istjerati pravde, kazne su obično premale (je li Gisele Pelicot zadovoljna?).
Mladoj Ladi (Dijana Vidušin) profinjeni je profesor Miro Lončar (Enes Vejzović) djelovao kao ostvarenje snova: znao je slušati, pogađao je njene želje, činio je da se ćuti posebnom (sve što rade prikazuje joj kao nešto izuzetno; čak i vjenčanje bez njenih roditelja). Njezina brbljava lakomislena majka (Ksenija Pajić) oduševljena je pameću i manirama zeta, otac (Filip Šovagović) je suzdržan, a sestra (Lana Meniga) sumnjičava. Scenograf Matija Blašković je konstruirao višekatnicu (bez punih zidova) tako da je vidljiv raspored svih stambenih jedinica (susjedi gore, bračni par Lončar dolje), što je funkcionalno, a u ovom slučaju i vrlo lijepo (dizajner svjetla Zdravko Stolnik). Odjeća odgovara urbanoj sredini (kostimografkinja Marita Ćopo), glazba znakovito ističe dramatičnost zbivanja (autor glazbe Nenad Kovačić), a pokreti fingiraju nasilje i strah (scenski pokret Lada Petrovski Ternovšek).
Bajkoviti bračni život odjednom se počeo urušavati: njemu počinju smetati njeni roditelji, prijatelji, posao i oko svake sitnice diže galamu pravdajući se da je to zbog brige za nju jer je neizmjerno voli. Susjedi s kojima su se nekada družili sada slušaju galamu i bacanje predmeta pa ne znaju da li da se umiješaju (Ivana Bolanča, Ivan Simon) ili ne (Siniša Ružić) i ako da (Barbara Nola) u kolikoj mjeri (Đorđe Kukuljica). Miro je sve agresivniji, a Lada sve uplašenija što glumci prikazuju uvjerljivo do bola: s njega je spala sva uljuđenost i pojavio se patološki ljubomoran manipulator, a ona još uvijek ne shvaća što joj se dogodilo i sebe krivi za novo stanje. Dijana Vidušin svojom vitkom fragilnom pojavom, drhtavim izrazom lica i posve dezorijentiranim ponašanjem (više ne zna što smije, a što ne kako ne bi razjarila svog neprepoznatljivog supruga) pokušava naći pomoć, ali uzalud jer njene vapaje nitko ne čuje: ni roditelji ni susjedi ni institucije. Na što se tuži? Što joj nedostaje? Udata je za uglednog profesora koji je obožava (samo ona vidi masnice koje ostavlja svaki dodir), živi dobro, može raditi što hoće (recimo primati šamare ili spavati pred vratima kada je on odbija pustiti u kuću). Koliko Vidušin plijeni svojom bespomoćnošću, toliko Vejzović odbija svojom samouvjerenošću jer on zna da je cijeli svijet na njegovoj strani a to mu dokazuje i dolazak policije (odličan je potez da Šovagović i Pajić glume i roditelje i policajce) koja „procjenjuje“ situaciju (ne upliće se u bračne svađe) i nema osnove da ga privede. Lada sve ozbiljnije razmišlja o odlasku jer vidi da ni od koga neće dočekati pomoć (sjajna scena s Nolom kao brižnom susjedom), ali je jednako izjeda strah od muža i sram pred ljudima. I nakratko odlazi, ali mobitel uporno zvoni i ona sva u panici govori publici:„Je'l to on zove“? Nemojte se javit“. A onda se ipak vraća… trudna je („Dijete je talac. Život nas ima“, kaže Yourcenar) i neko vrijeme je mir. Ali samo neko vrijeme jer on joj brani povratak na posao, vrijeđa je, tuče je (samo ne pred djetetom) i u jednom brutalnom okršaju njoj se u ruci našao veliki kuhinjski nož. I ona je zamahnula.
Završna scena pripada Heleni Buljan i monologu o položaju žene u lošem braku iz kojeg se ne odlazi tako lako kako misle promatrači sa strane… Jer nitko ne mari za nasilje u braku (do nedavno nije postojao pojam silovanja u braku) ali ako žena ubije u samoobrani, onda je to prekoračenje nužne obrane i njoj se sudi i to strogo.
Predstava Sigurna kuća govori o jednoj patološkoj bračnoj zajednici koja je kobno završila. No meni predstava također govori da se zlo može maskirati u suštu ljubaznost i nije ga lako prepoznati, ali kada se razotkrije, poput guje-djevojke iz šume Striborove, svi bi morali priskočiti u pomoć. I zato, usprkos nekih zamjerki, mislim da je ova predstava izuzetno važna jer, kako točno zamjećuje Sanja Sarnavka, „svjedočimo globalnom nastojanju da se kazaljke sata vrate unatrag“, a to sve više žena primjećuju sada i ovdje.