Napomena: kritika je izvorno objavljena na stranicama Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa u sklopu Ekskurzije

U organizaciji Društva za poboljšanje kvalitete života na otoku Silbi VARH održan je u srpnju 2024. Festival malih izvedbenih formi Kazalište u koferu – KUK, koji je svoje drugo izdanje dočekao pod nazivom Teatron. U tom su se naslovu ujedinili kazališno ozračje i hipokoristik predane i vrsne zadarske teatrologinje Teodore Vigato (1953. – 2024.), inicijatorice spomenutog silbenskog kazališnog događanja. Vigato se intenzivno bavila teorijom i poviješću lutkarstva, o čemu je predavala na zadarskom sveučilištu i pisala brojne članke, a njezine pomno pisane knjige o Kazalištu lutaka Zadar sadrže dragocjene podatke i o zadarskom i o hrvatskom lutkarskom umijeću.

Prvi dio Teatrona (15. – 19. srpnja) bio je namijenjen djeci, pa je umjetnički voditelj Igor Tretinjak odabrao lutkarske predstave među kojima su čak tri bile namijenjene „kazališnim početnicima”: Turlututu Hervea Tulleta u režiji Matije Solcea i produkciji Lutkovnog gledališča Ljubljana za one s dvije godine i više, dok su predstave Clap, clap i Pulcinella Disaster Show u režiji Giulija Settima i produkciji ZaTroCaRaMa APS računale na publiku s tri godine i stariju. Sve su predstave izvođene na trgu ispred škole, što je uključivalo neograničen broj djece, pa kako su roditelji ostajali pasivni u pozadini, izvođačima nije uvijek bilo lako, ali su se „junački” hvatali u koštac s nastalim izazovima.

Slovenska lutkarica Maja Kunšič se s predstavom Turlututu susrela još davne 2013., što pokazuje ne samo da se ona nije umorila igrajući je, već da LGL njeguje i čuva svoje predstave, što je, osim u kvaliteti (o čemu drugom zgodom), još jedna razlika između hrvatskih i slovenskih kazališta lutaka. Uz Tulletovo ime, u ovoj predstavi ravnopravno stoje imena dramaturginje Mateje Bizjak Petit i redatelja Matije Solcea jer slikovnica je tek podloga za interakciju između lutkarice i njezine publike: vješto animirajući crteže i pozivajući djecu na suradnju, Maja Kunšič je pjesmom i igrom uspjela privoljeti djecu da zajedno slože različite scene, od vožnje vlakom do skupnog „fotografiranja”. Uvijek se divim onima koji su „dorasli” djeci i njihovu poimanju stvari i situacija, a ova predstava dokazuje da je glumica u tome šampionka.

Talijanski glumac Giulio Settimo zapravo je „naš dečko” jer je studij za glumca lutkara završio na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku i iako je od tad prošlo dosta godina, još se mnogi sjećaju da je na akademiju došao iz Trsta bez ikakvog znanja hrvatskog jezika. U predstavi u kojoj naslov predstavlja udarce (klap, klap), Settimo i talijanski performer Anselmo Luisi, čija je specijalnost ritmiziranje tijelom (tijelo kao udaraljka), prikazuju dva dječaka u parku koji se uzajamno nadmeću: tko će dići teži kamen, dobaciti više „žabica” ili u nečemu drugom biti bolji od svojeg „protivnika”. S vremenom shvate da je bolje i ljepše igrati se zajedno, a ne natjecati se jer svatko može biti bolji u nečem drugom… Predstava obiluje vješto izvedenim zvukovima (premda je možda malo preduga!) u kojima se prepoznaju razne životinje, škripa ljuljački i sjajna uporaba tijela kao glazbala (gotovo uspijevamo čuti melodiju), a vješta animacija iscrtanih dijelova tijela ponekad naginje grotesknom (uostalom, zašto ne?!). Djeca su, dakako, bila oduševljena, ali stroga učiteljica u meni nije odoljela pitanjima: nisu li stalna uzajamna pljuvanja i pokazivanja „dugog nosa” ipak pomalo neprikladna, jer ako se djeca toga još nisu sjetila, evo zgodne poduke! A možda ja ipak malo pretjerujem?!

I posljednja od predstava za malene bila je „pomaknuta” priča u kojoj se klasični lik iz komedije dell’arte, lukavi i vješti Pulcinella pokušavao obračunati sa svima koji su mu otežavali život, ali ga je pri tome stalno nešto ometalo – od scenografije (paravanska) koja se pomalo raspadala (do konačne katastrofe, kako to najavljuje naslov) do neuspjelih vrtnja tanjura ili navale neprijateljske horde (čak tri Kineza, a smrt i zmaja da i ne spominjem). Budući da je priča o sukobu našeg junaka sa svima oko njega praćena mlaćenjem štapom i bukom koju proizvodi piskalica (spravica kojom lutkar stvara piskavi, teže razumljiv „govor”), Settimo se pokazao dorastao uličnim tradicionalnim lutkarima, animatorima ginjola (ručnih lutaka). Pri tome je ispunio najavljenu namjeru da „izvodi klasične ludorije lutkarskog kazališta”… I zato je bez grižnje savjesti izbacio dijete kroz prozor!

Predstava GIG (Gdje igra gori) teatra pod nazivom Zamisli samo… autorski je projekt izvođača Tonija Leakovića i Doriana Vicića u režiji Tonija Leakovića, a priča se temelji na dvjema silbenskim legendama: potrazi za zakopanim blagom i  vampiru Pankogulu. Zbog „strašnog” sadržaja, izvedba je namijenjena starijoj djeci, onoj sa šest godina naviše. Marta Mršić autorica je vizualnog identiteta, što uključuje izgled broda Tratinčica i kostime dvojice gusara (također je odličan njezin plakat za predstavu, kao i za cijeli festival Teatron), a okretanje krme broda prema parku, dalo je predstavi dopadljiv (i logičan) izgled. Na početku predstave nespretni gusar Gusko (Dorian Vicić) okuplja među djecom posudu, pardon posadu za brod, što mu odlično uspijeva jer su djeca spremna za suradnju i zato je šteta da im u daljnjem obraćanju počinje tepati (to tumačim reakcijom izazvanom brojnošću male djece). Budući da djeca „veslaju”, brod plovi prema otoku s blagom (zbog poteškoća sa zvučnikom, pjevanje je sporadično bilo praćeno glazbom Petra Eldana), a i pojava miša se činila neobičnom (i tu je također došlo do tehničkih nevolja). Kada su gusari napokon pristigli na Silbu, pronalaze škrinju s blagom (iza zida u parku), koju čuva vampir Pangokula, čija se glava s pomoću grafoskopa smještenog u sanduku projicirala na jedru (bilo bi, čini mi se, efektnije da je glava bila obojena umjesto samo iscrtana linijom; nisu djeca baš tako strašljiva!). U razgovoru gusara i silbenskog vampira otkriva se ublažena (duhovito prikazana) animirana verzija legende o vampiru i njegovu proždiranju stoke, no za razliku od autentične legende, u ovoj ga seljani ne ubijaju, nego dolazi do njegove ne sasvim jasne preobrazbe (pojavljuje se galeb?!). Potraga za blagom u konačnici dovodi do spoznaje da je jedino istinsko blago – naša mašta. Premda predstava nije besprijekorna (predugo traje, priča je odveć zapetljana i neke se situacije nepotrebno ponavljaju), bila je odlična ideja obraditi lokalnu priču, dok je suradnja s djecom upravo briljantno uspjela.

Nakon četverodnevne radionice s djecom heterogene dobi, nastala je priredba Čarolija crvenog nosa pod mentorstvom triju glumaca lutkara, Marijane Matoković, Tonija Leakovića i Doriana Vicića, kojom je završen prvi dio kazališnog festivala Teatron namijenjen djeci. Duboko vjerujem da će, nakon iskustva s ovim festivalom, mlada publika dolaskom u vlastite sredine poželjeti ponoviti iskustvo gledanja predstava, što mi se čini istinskim „razvojem publike”: ne trasiraju put od igrališta do kazališta planovi i rasprave, već dobre predstave.