Prethodnu sezonu (2024/25) lutkarska scena Narodnog pozorišta „Toša Jovanović“ u Zrenjaninu privela je kraju premijerom predstave Hotel za osećanja redateljice Morane Dolenc prema istoimenoj slikovnici Lidije Branković u dramatizaciji Anje Pletikose. Pravo je osvježenje da se na kazališnoj sceni u Srbiji postavljaju predstave na osnovu slikovnica za djecu. Takva praksa česta je u hrvatskim teatrima, ali se dramatizacije kod nas češće oslanjaju na prozna djela kao što su bajke, romani različitih žanrova, kratke priče. Kazalište za djecu i njegova publika, vjerujem, višestruko bi prosperiralo od zaranjanja redatelja i dramaturga u svijet slikovnica. Još jedan povjetarac sviježeg vjetra koji ova predstava unosi na domaću scenu progovaranje je o emocijama, emocionalnoj inteligenciji, prepoznavanju osjećanja i afekata o samoregulaciji. Dok su ove teme, ne tako davno, bile tabu ili percipirane kao nevažne, mlađe generacije ih s ponosom vade na svjetlost dana – od knjiga, filmova, video igara, objava na društvenim mreža koje propagiraju očuvanje mentalnog zdravlja pa sve do mijenjanja pristupa odgoju djece gdje je emotivni svet djeteta jednako važan kao i egzistencijalni segmenti života.

Hotel za osećanja je priča o karizmatičnoj djevojčici Vidi (uvjerljiva Marija Pantin) i njenom neumornom Tati (vješt u interakcijama sa publikom, precizan Predrag Grujić). Poslije uvodne scene upoznavanja, lik Tate uvodi publiku u hotel u kojem žive, zaključujemo, Vidina osjećanja. Do kraja, u hotel dolaze, a Tata, sada upravnik i recepcioner, smješta osjećanja u sobe. Uvaženi gosti su četiri osnovna osjećanja: plava Tuga (s mjerom i bez upadanja u pretjerivanje Kristian Kardoš), zelena Gospođa Strah (beskrajno duhovita Snežana Popov), crvena Ljutnja (furiozan, ni strašan, ni karikaturalan Danilo Mihnjević), šarena Sreća (radosna i vedra Nataša Milišić). Ovako jukstapozicionirana osjećanja, odnosno likovi u predstavi čine apstraktne emocionalne pojmove opipljivim za publiku. Svako osjećanje dobilo je svoju personifikaciju i vizualnost (total dizajn Blagovesta Vasileva): boju, kretanje (scenski pokret Jovana Rakić), scenu u kojoj demonstrira svoje ponašanje sa ciljem da ga publika lakše locira u realnosti, prihvati i upravlja njime. U tom smislu, Ljutnja, vješto balansirajući s durenjem i uvrijeđenošću, najbolje je prikazana jer se objašnjava kako se čovjek oslobađa besa. Tata obrazlaže da sitost, trenutno zadovoljenje potreba, samopouzdanje i ponekad ponos umiruju Ljutnju. Dodatno, prva pomoć smiruje erupciju bijesa tako što ga podsjeća na disanje i misli o lijepim stvarima. Scena Gospođe Strah najbolje se poigrala jezičnim izrazim vezanim za strah: u strahu su velike oči (Gospođa Strah nosi velike, okrugle naočale) i toliko je plašljiv da se boji i vlastite sjene (vidimo Gospođu koja je doslovno uplašena od svoje sjenke). Hotelom protrči i Sumnja (Nataša Milišić), dovoljno da na kratko usadi sumnjičavost u Upravnika.

Pored koloritnih kostima i crno-bijelog podija hotelskoj atmosferi doprinosi i koreografirana kretnja ljudi-lampi i lagana džez muzika (kompozitor Nenad Kojić). Projekcija pokazuje izgled hotela izvana, a boja fasade mijenja se u odnosu na boje najdominantnijeg gosta. Ekspresivna vizualnost i eksplozija boja dobro su se ukombinirale se svedenijim glumačkim izrazom i nenametljivom muzikom.
Jedini lutkarski element u predstavi bio je zec Đorđe, igračka za koju nam Vida kazuje da je izgubila i zbog čega je ljuta, a kasnije ga spominje i Ljutnja kao jedan od razloga za svoje stanje. Đorđe zaigra u svega nekoliko sekundi, ali dovoljno da posluži kao znak raspoznavanja kod publike. On je simbol plišanog najboljeg prijatelja kog svi u tom dobu imamo.

Predstavi, doduše, nedostaje zaplet i jači glavni lik koji bi nas vodio kroz radnju. Djevojčica Vida na početku djeluje simpatično i lako za poistovjećivanje (ide u vrtić, duri se kad nije po njenom, ima plišanog zeku), ali nakon uvodne scene, ona nestaje. Djevojčica iz publike je na jednom od igranja, u momentu interakcije Tate/Upravnika i gledatelja, bijesno zavapila: „Ali, gdje je tvoja ‘ćerka?“. Iako je hotel za osjećanja smješten u Vidin unutrašnji svet, nedostajala je sprega između Vide i njenih osjećanja: što se događa u vanjskom svijetu pa osjećanja dolaze i odlaze iz hotela. Tako je Upravnik na verbalnom planu morao reći zaključke: da osjećanja nisu trajna, da se pojavljuju i odlaze (umjesto da vidimo njihove razloge za dolazak i trenutke odlaska), da je i deci i odraslima često teško da prepoznaju svoja osjećanja, da se osjećanja ne mogu požurivati i da se samoregulacija uči, da zahvalnost često putuje sporo i polako, da tugu treba slušati... Sve ove divne i prijekopotrebne misli, zaključke, ideje i preporuke slušali smo kao da su hotelska brošura, umjesto da ih gledamo inkorporirane u situacije.

  No, nedostatak zapleta, događaja i jasno usmjerene radnje ovoj predstavi-panorami nije oduzeo šarmantnost, dopadljivost i zavodljivost. Važna tema i prikazivački pristup elementima (pojedinačnim osjećanjima) prerasli su dramaturške probleme, a jednostavan jezik koji objašnjava kompleksna stanja i mehanizme podražava semantički i emocionalni razvoj djece. Kazalište je snažan alat za proučavanje i razumijevanje našeg unutrašnjeg sveta i autorski tim ove predstave iskoristio je potencijal koji scena pruža.