Dramski pisac Mate Matišić (1965.) piše pitko i duhovito i u početku se ljudi o kojima čitamo (ili ih gledamo na pozornici) čine simpatični, a situacije bezazlene. Ali kad-tad se zbivanja i odnosi izvitopere u nešto neočekivano, gdjekad i mučno, pa valja pričekati da se likovi prilagode i situacija postane opet „normalna“. Matišić često prikazuje istinite ili bar vjerojatne zgode (stvarnost daleko natkriljuje fantaziju) kojima radosno „nakalemi“ apsurdne i groteskne elemente i tako stvori nešto novo čemu se i sam voli pridružiti (obimnije nego Hitchcock). Nabrojeni elementi mogu se naći i u zadnjem Matišićevom dramskom djelu napisanom za Satiričko kazalište Kerempuh, uologiji Otac, Kći i Duh Sveti koju čine moralitet (Sijamski blizanci plešu sambu ili nevini umiru prvi) i misterij (Žene bez zuba iliti ples Melanije Trump) koju je na scenu postavio redatelj Janusz Kica (prva repriza 9.3.2025.).

Prvi dio počinje objašnjenjem svećenika (Dražen Čuček) o novom kršćanskom teatru za koji se nada da neće vrijeđati vjerske osjećaje te nas uvodi u dom obitelji koju čine branitelj iz Domovinskog rata Slavko (Vedran Mlikota), gluhonijema supruga Slavica (Branka Trlin) i njihova kći Ana, liječnica na odjelu traumatologije (Mirela Videk Hranjec). Matišićeve dosjetke na račun dva lokalna potresa (veliki broj izbjeglica je poremetio ravnotežu na pločama), vjerskog čuda (Isus je Slavici povratio govor, ali ona ne govori „svojim“, zagrebačkim nego dinarskim dijalektom) ili tehnologije (Slavica putem mobitela razgovara s Isusom, pa Slavko pita ima li Isus Facebook i šalje li Srbima poruke na ćirilici) gube prpošnost jer Slavica saznaje da je Slavko u ratu silovao djevojčicu (Anica Kontić, njena sjena Tamara Kovačević). „U ratu nitko nije bio normalan“ tvrdi Slavko, poziva se na alter ego (bio je to Luka) i „zastaru na sjećanje“ (valjalo bi upamtiti ). Senzibilni Matišić svojem Slavku ne oprašta (ne ispričavaju ga ni rat ni „gudure“) i bilo je i divno i potresno gledati Mlikotu kako se od zafrkanta pretvara u krivnjom progonjenog čovjeka: ova mu je složena uloga omogućila da nakon dugo vremena pokaže što može. Prostorija u kojoj boravi ova  traumatična obitelj je svijetla i ugodna (scenografkinja Liberta Mišan, oblikovatelji svjetla Aleksandar Čavlek i Martin Miščin) s malo namještaja i ponekim rekvizitom (raspelo bez prislušne opreme) pa su likovi imali dovoljno „manevarskog“ prostora, što im je dodatno omogućila udobna odjeća suzdržanih boja (Doris Kristić).

Sličan je ambijent i u drugoj drami, pa se ni ovdje odjeća ne „razbacuje“ bojama: četiri ključne figure su u crnini jer su  ucviljeni roditelji (Blaž i Ana – Marko Makovičić i Ines Bojanić, Marko i Marija – Hrvoje Kečkeš i Linda Begonja), Mate (Dražen Čuček) je odjeven nonšalantno (pa znate Matu!), muškarac – ubojica (Vilim Matula) elegantno, tzv. Melanija Trump (Mia Begović) napadno dok su djevojčice (Anica Kontić, Tamara Kovačević) neodređeno mladalački. Tužne roditelje povezuje zajednička tragedija – samoubojstvo njihovih kćeri uz pjesmu Tužna je nedjelja odnosno Gloomy Sunday u izvedbi Billie Holiday (mađarski pijanist i skladatelj Rezső Seress (1889.-1968.) napisao je glazbu, a pjesnik Laszlo Javor (1903.-1992.) stihove pjesme Szomor vasarnap (Tmurna nedjelja) koja je objavljena 1933. i koja je prozvana „mađarskom pjesmom samoubojstva“ zbog brojnih samoubojstava, koja je navodno izazvala; jazz glazbenik Mate Matišić je , logično, „svojim“ djevojčicama-samoubojicama „ponudio“ izvedbu B. Holiday ). Njihove majke povezuje istovjetna reakcija na kćerinu smrt – čupaju si zube („Dok vadim zube, ne mislim ni na što“) dok su njihovi očevi na granici logoreje.

Posebno je bio iscrpljujući Kečkeš jer ne samo da je puno i neumjereno govorio (što je scenski ili dramaturški potez, dramaturginja Dora Delbianco) već je i ono o čemu je govorio bilo zapanjujuće: od femicida curica („vrijeme vlasti novog Heroda“; asocijacija na pokolj nevine dječice) preko poticanja homoseksualizma i promjene spola do uspostavljanja „odnosa“ s robotima („ne mogu rađati, ali se mogu seksati“) jer sve to smanjuje broj stanovnika.  Bojanić i Begonja su, nezavisno od muške „teorije zavjere“, vrlo potresno predstavile majčinsku tugu što je ovoj mučnoj i napornoj priči dalo dašak istinskih emocija (znam da je satira, ali je malo ipak previše crnila). Istinski mračna epizoda je muškarac koji u Beogradu ubija djecu: na pješački prijelaz zakorači kada je opasno, ali ga djeca, puna povjerenja prema odraslima, slijede i poginu… Matula je to majstorski dočarao, samo što mu nisu rogovi narasli!

Zajednički element u Matišićevoj duologiji je stradanje djece izazvano nasiljem odraslih, ali je razdvajanje ovih dviju drama u dvije večeri moglo ponuditi manje zamornu i manje mučnu predstavu jer to dozvoljavaju sadržaj, pristup, način i odabir glumaca, a ponajviše pomna i precizna Kicova režija. Ne mora se gledatelj satrti da bi shvatio kako je onima na sceni grozno.