U predstavi Tri sestre fake sudjeluju tri Nataše Kopeč: prva je napisala tekst, druga je režirala predstavu a treća glumi Mašu i sve su uspješno obavile svoju „zadaću“. Šalim se, naravno, jer nabrajanje uključuje samo glumicu Natašu Kopeč koja je po motivima Čehovljeve drame Tri sestre ispisala i scenski oblikovala staru-novu priču o tri nezadovoljne sestre (koje ovaj put stanuju na 21. katu). U ulogama ostalih sestara nastupaju dramaturginja Antonela Tošić kao Irina i Maruška Aras kao Olga dok Luka Bulović, Matija Čigira, Borna Baletić i Igor Jurinić (također dizajner tona i skladatelj) utjelovljuju dobronamjerne, no nesigurne muškarce iz njihova okruženja. Pri spominjanju Čehova uvijek se sjetim kako je on svoja djela smatrao komedijama, a mi ih gledamo kao tužne sudbine pa mi se čini da bi u slučaju ove predstave (produkcija UO „Drugi revolver“) Čehov mogao biti zadovoljan jer osim pred kraj, tekst vrvi duhovitim opaskama: Kopeč je sadržaj istovremeno pročitala na osobni i na „čehovljanski“ način (Scena Ribnjak – Centar kulture Ribnjak, Zagreb, 18.6.2025.).
Zanimljiva je ta stalna potreba za poigravanjem s kanonskim tekstovima, ali kada je novi tekst vješto smišljen (a ovaj jest) onda za publiku predstavlja ne samo praćenje zbivanja već i vrebanje na sličnosti i razlike koje sadrži ono napisano prije i ovo dopisano kasnije: Kopeč je sačuvala odnose i situacije (iz naslova je očito), ali je promijenila dijaloge (na primjer, sestre se nadmeću koja je nesretnija!) i glumački ilustrirala pojedine tvrdnje (sućutni likovi u ruskoj literaturi rado opažaju „kako je netko ostario“, što Kopeč upotpunjuje opaskom da „ljudi koji žive na vrhu nebodera brže stare“ pa kada Baletić, u liku brata Andreja, prođe pozornicom drhtavim korakom, odjeven samo u sokne i gaće s pelenom, biva „jasno“ da je naglo ostario!). Neke su scene izvedene bez jasnog razloga , ali ih prihvaćamo jer ističu dojam općeg rasula i nerazumijevanja (pečati po Andrejevim rukama koji su mu utisnuti na ulascima u disko klubove) dok su neke druge toliko blizu književnom uzoru (odnos Veršinjina i Maše u interpretaciji Bulović i Kopeč) da izazivaju melankoliju koju nam je namro Stanislavski svojim čitanjem Čehova.
Scenografija je sličnija boravku na ladanju (svjetiljke, biljke, tepisi), nego stanu u neboderu (pitam se nije li to odraz neke ambivalentnosti jer dok one sanjare o ljepšem i boljem život, prijeti im deložacija), iako dojam da se nalaze na vrhu katnice ističu obrisi obasjanih krošnji iz parka Ribnjak koji se vide kroz prozor (majstor svjetla Aleksandar Čavlek). Razlika između elegantnih dugačkih haljina (očito iz nečijeg fundusa) i muške, mahom ležerne odjeće meni je slala poruku o dominaciji ženskih likova (iako su svi u jednako nezavidnoj situaciji), ali i o pripadnosti sestara starijem miljeu iz kojeg su došle kako bi nama, sada i ovdje, rekle da se od tad malo toga promijenilo.
Obično nisam previše zadovoljna kada se adaptiraju poznati tekstovi jer mi se često čini da se suvremeni pisac šlepa na idejama prethodnika, ali takav dojam nisam imala u „lažnim“ sestrama Nataše Kopeč jer su „one od prije“ jednako „fake“ kao i ove današnje: nezadovoljstvo u svih šest sestara izlazi iz nečinjenja i prenemaganja. Odličan temelj za promišljenu i delikatnu glumu što je ansambl, predvođen Natašom Kopeč, potpuno iskoristio.