Usprkos problematičnim produkcijskim uvjetima, zagrebački Teatar &TD i dalje predstavlja „kazališni laboratorij“ u kojem se mladim (i nekom iskusnom) autorima omogućuje da pred publikom provjere kakve šanse imaju njihovi autorski projekti da se preobrate u „prave“ predstave. U autorskom projektu Muškarac upoznaje ženu! trostruki autor (redatelj, autor teksta i glazbe) Vid Hribar prikazuje kako nastaje predstava, točnije mjuzikl, ali Polukružna dvorana nije postala Broadway jer put kojim su hodali redatelj mjuzikla Borko (Borko Perić) i pozvani glumci (Maja Posavec, Rea Bušić, Silvio Mumelaš i Luka Knez) nije bio široki drum, već šumski puteljak prepun prepreka (3.11.2025.). Temeljni ton predstave jest ironija, dapače samoironija jer je Hribar u stvarnosti sve ono čime se glavni lik, redatelj mjuzikla, hvališe. Rad na mjuziklu počinje audicijom (koja je fingirana) i iako Borko nema ništa, pa čak niti temu ili ideju o predstavi („Imam veliku želju imati ideju“), zna da želi mjuzikl u kojem trebaju biti muškarac i žena (pa će se na kraju valjda nešto, ipak, posložiti).
Borko Perić je odličan komičar i Hribar je napisao dovoljno duhovitih rečenica da se ovaj „razmaše“ i da u liku poletnog redatelja, koji „sve konce drži u rukama“, uspije uvjeriti glumce (koji često imaju prečeg posla od dolaska na probu) da mjuzikl napreduje. Osim stalnih dugotrajnih naklapanja i ponekog plesnog (scenski pokret Branko Banković, kostimi Anita Goreta) ili pjevačkog nastupa (tekstovi ljubavnih songova Nina Bajsić), sve je improvizacija, a cjelina je i dalje neuhvatljiva. U tom kontekstu postaje smislena prva scena u kojoj se vide poklopci na zahodskim školjkama, ali i romantična ulična svjetiljka (dizajn svjetla i scenografija Luka Matić, vizualni identitet i scenografija Mara Bajsić). Glumci su vrlo šarmantni i duhovit bez obzira izgovaraju li klišeje ili su im rečenice promišljene (bliska mi je tvrdnja da je sat i pol trajanja neke predstave prava mjera; dakako, Hribarova je trajala duže), a kako su doista „uronjeni“ u predstavu (dosta toga vjerojatno prepoznaju iz rada na raznim predstavama, ne nužno mjuziklima) daju joj sav svoj elan vital. No kako predstava odmiče, postaje jasno da nema niti će biti novih senzacija u odnosu na početnu tezu o ironiji.
Predstava je zabavna i dopadljiva, ali meni je to nedovoljno jer pri nastanku mjuzikla (ili bilo koje druge predstave) mogu se pojaviti tolike nepredviđene petljancije (postalo mi je jasno zašto su glumci oduševljeni s redateljima koji na probe dolaze „pripremljeni“) koje su se mogle „razviti“ u zasebne teme na tragu promišljanja kazališta (što se ovdje baš i nije dogodilo). Hribaru je ipak, za razliku od Borka, uspjelo zadržati glumce dovoljno dugo da stignu napraviti predstavu koja mi je, bez obzira na primjedbe, pružila ugodnu večer.