Jedan od pokazatelja svjetonazorskih promjena su i igračke (ne mislim na igrice) pa dok su nekadašnji naraštaji u rukama gnječili plišane mačkice, psiće, medvjediće i druge poznate sisavce, novi mališani (već se prešlo na alfabet u obilježavanju generacija) skloni su dinosaurusima (valjda zbog animiranih  filmova) ili podmorskom svijetu, recimo hobotnicama (IKEA tu nije bezazlena). Dokumentarni film My Octopus Teacher (Pippa Ehrlich i James Reed, 2020.) nesumnjivo je potaknuo dodatno zanimanje za tog osmokrakog glavonošca kojeg znanstvenici smatraju najinteligentnijim beskralješnjakom na svijetu. Zahvaljujući složenom živčanom sustavu (većina neurona je na pipcima i svaki od osam krakova funkcionira nezavisno) hobotnice pokazuju zadivljujuće osobine pa znaju sagraditi zaklon, otvoriti posudu (kako bi došle do hrane), mogu razlikovati odnosno prepoznavati ljude, te uče i pamte. Budući da hobotnice love noću (poput predatora jedu sve što uspiju uhvatiti; imaju izvrstan vid), danju se obično skrivaju, a promjenom teksture i boje kože prilagođuju se okolini čime  se besprijekorno kamufliraju (navodno mijenja boju i zbog nervnih poticaja), no  kada su ugrožene, bježe ispuštajući crnilo. Posebnost hobotnica su tri srca (dva škržna koja šalju kisik kroz škrge i jedno sistemsko za ostatak tijela) i plava krv (zavaljujući hemocijaninu koji sadrži bakar) pa svi ti elementi (prisjetimo se i inteligencije) uz kasnija istraživanja navode znanstvenike na izjave da se radi o „izvanzemaljcima“.

Dramaturginja Anja Pletikosa napisala je priču o hobotnici i o dječaku koji živi na morskoj obali i tako je nastala predstava Kako sam nosila 3 srca u 8 krakova u režiji Morane Dolenc i koprodukciji UO LOFT i Centra kulture Ribnjak – Scena Ribnjak (31.1.2026.). Plesačica, akrobatkinja i koreografkinja Nikolina Komljenović počinje predstavu s informacijama o hobotnicama pokazujući osvijetljene fragmente (dizajn svjetla Martin Šatović, likovno oblikovanje Niko Radas) nakon čega slijedi njezina preobrazba u hobotnicu, pa se ona uz prateće projekcije s grafoskopa i uz  glazbu (Nenad Kojić) provlači kroz gustu strukturu od niti (scenografija Davor Molnar). Usporedno slušamo informacije o osobinama hobotnica (uz jednostavne vizualne nadopune putem grafoskopa) i to jednolično traje sve dok se ne pogase i ovi skromni izvori svjetlosti (uz tiho negodovanje i vrpoljenje publike u prvim redovima; predstava je mišljena za djecu od 1. do 4. razreda osnovne škole, ali nitko ne voli sjediti u mraku). Odjednom nestane hobotnica i Komljenović se nađe umotana u ogrtač s kapuljačom (kostimi Morana Petrović) nad daskom prekrivenom pijeskom i saznajemo da smo u gradu pokraj mora u kojem živi (nekakav) dječak koji se, ako sam dobro shvatila, upravo zatekao s prijateljima na gradskoj plaži. I sada imamo ono što bi se uz veliku dobrohotnost moglo opisati kao animacija predmeta (slažu se male ležaljke, vozi bicikl, gura lopatica dok se sve ne ubaci u kanticu) i animacija tijela, jer bi ruke trebale dočaravati dječake.

Postoji prilično čest, da ne kažem uobičajen način kako se prstima prikazuje ljudski lik (dva prsta su noge, a ako se želi ići dalje, onda su još dva prsta za ruke) pa nikako nisam uspijevala dokučiti zašto je na ruci bio ispružen ili samo jedan prst ili četiri (uz čudnu bočnu rasvjetu). Pokraj pijeska nalazio se akvarij s „morem“ i ribom (nisam svjesna hobotnice) koju izvođačica hvata rukama, a potom udicom na flaksu po starinski omotanom na plutu (ta mi je epizoda djelovala prilično nepovezana s onom prije). Ali budući da se predstava temelji na posebnosti hobotnice, opet se Komljenović vraća u podmorje i u obličje hobotnice (i dalje ona provlači ruke i noge kroz gusto tkanje dok po njoj klize boje s grafoskopa, a mi nastavljamo slušati monotono nizanje činjenica o hobotnicama!). Pa još jednom odlazi na plažu i…

Predstava koja je za motiv uzela neobičnost hobotnice i na to dodala priču o dječaku, nije ni njih ni povod za tu povezanost prikazala na razumljiv način (hobotnica nije usamljena, nego je nedruželjubiva ako joj nije do prehrane ili razmnožavanja, dok dječak ima prijatelje i obitelj i nisam našla vezu s hobotnicom), a prijelaz izvođačice s lijeve na desnu stranu pozornice, iz lika hobotnice na mjesto lutkarice (uvjetno rečeno jer pokazana animacija nikome i ničemu nisu mogli udahnuti dušu) nije bio najuspješnije oblikovan.

Šteta da se informacije o hobotnici nisu probrale (da citiram redateljicu, previše se „žlabralo“ umjesto da se prikazuje) i one probrane bolje prezentirale, a cijela vizualizacija snažnije istaknula jer bi se dobila poučna i reprezentativna predstava, a ovako se dobilo puno premalo. Hobotnici nećemo reći jer joj sigurno ne bi bilo drago.