Znam da nije nimalo popularna moja „teza“ da pomanjkanje novaca potiče rad „malih sivih ćelija“, ali sam se često uvjerila da su najmaštovitije kostimografije / scenografije nastale kada  su kreatori kukali da nemaju novaca. Nedostatni izvedbeni prostori nukaju ravnatelje kazališta i redatelje da potraže neki odgovarajući ambijent, pa se zbog uređivanja zgrade Kazališta „Komedija“ predstava Ponos i predrasude – uvertira (prema romanu Jane Austen Ponos i predrasuda uz 250. obljetnicu rođenja Jane Austen, prijevod Mirna Čubranić) u adaptaciji Ivane Vuković i režiji Marine Pejnović morala izvesti drugdje i izabrana je gornjogradska palača Dverce (17.12. 2025., 18.00) usprkos povjesničarima koji bi se lako mogli našaliti na račun negdanjeg antagonizma između dva brda, Kaptola i Gradeca. Građena uz same gradske zidine, palača znana kao Buratti, današnji je izgled dobila u periodu od 1881.-1883. zahvaljujući njemačkom arhitekti Kuni Waidmanu (1845.-1921.), autoru brojnih zagrebačkih stambenih zgrada, a posljednja vlasnica Klotilda Buratti poklonila je palaču Gradu Zagrebu 1912. u reprezentativne svrhe. Kako većina ljudi ipak ne dolazi na primanja u organizaciji grada, ova predstava je, osim što je savršeno „sjela“ u ovaj prostor, ujedno prilika da publika razgleda ovaj raskošan ambijent.

Engleska spisateljica Jane Austen (1775.-1817.) nije u svojim romanima samo propitivala ljudske osjećaje, nego se također bavila  društvenim i financijskim razlikama, a nisu joj bile strane ni spletke kao odraz stvarnosti u kojoj živi. Redateljica je u naslov dodala oznaku „uvertira“ naznačivši da se radi o uvodnoj (privremenoj) verziji predstave, a u palači je pametno iskoristila nekoliko prostora: u ulaznom dvorištu se plesalo, na stubištu se prelazilo između imanja, dvorana u prizemlju predstavljala je blagovaonu dok su se u gornjim dvoranama pratila daljnja zbivanja u domu obitelji Bennet. Udaljena imanja Rosings i Pemberly prikazana su na filmu  (snimljen u palači Gvozdanović) redatelja i montažera Lovre Mrđena i direktora fotografije Nevena Muretića koji se projicirao na donesenom platnu u najvećoj dvorani na katu, pa iako je time došlo do prekida u vizualizaciji predstave, postupak je bio prihvatljiv (osim što je projekcija predugo trajala). Budući da je izvedba bila u dvoranama palače, nisam uočila kakav je doprinos scenografa Stefana Katunara (dizajner svjetla Toni Modrušan). Neke haljine su bile čudne i glumicama su davale groteskni izgled (kostimografkinja Petra Pavičić), dok su skladatelj Ivan Josip Skender (stalna svirka članova orkestra Kazališta Komedija) i koreografkinja Silvia Marchig dopunili opći dojam ondašnjeg vremena. Suvišno je prepričavati ovaj kultni roman jer oni koji su ga čitali znaju suštinu, a oni drugi će to bolje saznati od autorice nego od mene, pa ću se baviti samim likovima (ionako će u kazališnoj zgradi biti drugačije; pretpostavljam da publika neće morati uokolo šetati iako se redateljici takav pristup očito sviđa).

Glavni ženski lik je pronicljiva Elizabeth, po starosti druga od sestara Bennet (Vanda Winter), koja se, usprkos nesigurne budućnosti (obiteljsko imanje se nasljeđuje po muškoj liniji pa ga neće naslijediti niti jedna kći nego rođak Collins) odbija udati za rođaka Collinsa (Ognjen Milovanović) jer joj se on čini smiješnim i neprikladnim. Milovanović komičnim  naklonima i „mudrim“ riječima dočarava umišljenog, ali ne previše mudrog muškarca, svakako nedoraslog inteligentnoj i samosvjesnoj Elizabeth; no zato za njim uzdiše načitana sestra Mary (Nika Ivančić), a za njega se udaje njezina, financijski nezbrinuta, prijateljica Charlotte (Ana Magud). Najmlađe sestre Bennet, Kitty (Ivona Kundert) i Lydia (Ružica Maurus) neodgovorne su i stalno se hihoću što je, osim siromaštva i prostog porijekla njihovih roditelja (Damir Lončar, Vanja Čirić), otmjenom i bogatom gospodinu Darcyju (Filip Juričić) dokaz da je obitelj Benett jako niskog društvenog položaja. Njemu je to razlog da odvrati prijatelja Bingleya (Ivan Glowatzky) od veze s Jane, ljupkom najstarijom sestrom Bennet (Nera Stipičević), a i sam izbjegava Elizabeth (užasnut  činjenicom da je voli usprkos njenog niskog društvenog položaja). S druge strane, nimalo ga ne privlači Bingleyeva sestra (Nina Kaić Madić) koja mu je po društvenom statusu vrlo bliska (i gleda ga tako zaljubljeno). Zabavno je pratiti razvoj odnosa (mada se zna ishod) između hladnog Darcyja i strastvene Elizabeth jer su se glumci istinski trsili oko svojih likova. Vrlo su slikoviti roditelji Bennet, Lončar i Ćirić, jer u nastojanju da udome sve svoje kćeri, a da im ne nanesu preveliko zlo, pokazuju sve razlike svojih karaktera. Ne znam jesam li u pravu, ali čini mi se da blaga podsmješljivost vlada u odnosima među svim likovima, ne samo između onih koji to svojim ponašanjem i načinom zaslužuju nego i onih koji djeluju potpuno  iskreno. Kućne sluge (članovi baletnog ansambla) pozivaju, upućuju i vode publiku iz prostora u prostor (nakon velike dvorane prelazi se u manje sobe pa se publika razdvaja što znači da se igraju usporedne izvedbe; uvijek razmišljamo, naravno, što se zbilo tamo gdje nismo?!), a u preostalim ulogama su nastupili Dubravka Ostojić, Jasna Bilušić, Roko Sikavica, Igor Mešin, Ivan Magud, Marija Jerneić i Tara Thaller.

Iako su neke scene suviše duge, a stajanje ne baš ugodno,  predstava je u cjelini vrlo zgodna jer su se poklopili zanimljiv koncept, predani glumci i krasan ambijent gradske palača.