Napomena: kritika je nastala u sklopu projekta „Ekskurzija“ te je izvorno objavljena na stranicama Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa (kritiku Kim Cuculić pročitajte ovdje)
Trauma bi se trebala razlijevati sa scene u gledalište, pogonjena štopericom, u neizbježnoj jurnjavi kroz aristotelskim jedinstvima okupljene obiteljske traume u drami Dugo putovanje u noć Eugenea O’Neilla. Autor je posvjedočio kako je dramu pisao na temelju autobiografskih iskustava, ali i kako je napisana „u suzama i krvi” između 1939. i 1941. O značenju teksta za njegova autora svjedoči i njegova odluka da za života dramu ne objavi, već ju drži u rukopisu, sklonjenu u trezor, gdje je dočekala da autorska prava nakon O’Neillove smrti pripadnu njegovoj udovici, koja je dramu dala tiskati. Brzo nakon toga (zanimljiv je teatrografski kuriozitet da Dugo putovanje u noć nije praizvedeno u SAD-u, nego u Švedskoj, iako je prva američka izvedba bila iste godine, 1956. na Broadwayu), ona postaje svjetskom uspješnicom te ju izvode i hrvatska kazališta, već 1958., kada se postavlja u dvama Hrvatskim narodnim kazalištima, zagrebačkom (redatelj Dino Radojević) i osječkom (redatelj Momir Lukšić). Očito je dakle da Dugo putovanje u noć praktički od samog objavljivanja i praizvedbe ima kanonski, donekle i kultni status. Uistinu, posrijedi je paradigmatsko djelo američke dramske književnosti, uz Tennesseeja Williamsa i Arthura Millera vjerojatno najpoznatijeg američkog dramatika uopće.
Uobičajeno, s dobrim razlozima u autorovoj biografiji, opisivana kao autopoetski komad, Dugo putovanje u noć nužno je emotivno sublimirana, gusta, tmasta slika obiteljske dinamike načete bolešću, pićem, odbijanjem priznavanja stvarnosti i suočavanja s njome. Aktivnost, životna energija, stvarna želja da se nešto učini kao da je odsutna iz likova, no to ne znači da su oni pasivni karakteri, distancirane figure, sredstvo slikanja emocija. Naprotiv, sva njihova aktivnost svedena je na autodestrukciju, na gašenje svega što je životno, što bi se još moglo ostvariti u njihovim neostvarenim osobnostima. Gašenje se međutim, emotivno i intelektualno, u komadu ne odvija na utišavanja likova, upravo suprotno, oni su gotovo apartni u svojoj glasnoći, boli, samoskrnavljenju vlastitog ja. Punokrvni, naturalistički do srži, likovi su nastali očito i doslovno „u krvi”. I što se dogodi u Puli, na predstavi (izvedba 15. lipnja 2024) u režiji Ivice Buljana, na koju se ovaj tekst odnosi? Nažalost, gotovo ništa od toga, već utišana predstava, komad koji kao da je upravo „sišao” s čitaće probe, a glumci nisu ovladali scenom ni tehnički, a kamoli na druge načine.
Gubitnički obiteljski četverokut
Lik. Taj temeljni trop dramske igre oko kojeg se obavija i u kojeg se uvija karakter u Dugom putovanju u noć temeljni je, središnji i gotovo jedini nositelj dramske napetosti. Podsjetimo, u drami ih je četvero (uz služavku, pasivnu uglavnom, a koje u ovoj predstavi ni nema; autor adaptacije i dramaturg je Vid Adam Hribar) predstavu nosi obiteljski četverokut obitelji Tyrone, otac James, majka Mary te sinovi James i Edmund. Svatko od njih iz nekog je razloga neostvaren, iskvaren, ruiniran emotivno i psihički, zbog čega bježi od sebe i svojih demona, svoje stvarnosti, svojeg trenutka. Bijeg može biti uz pomoć alkohola, morfija ili drugih sredstava, a može biti i jednostavna posljedica deluzije. Tog tako tipičnog mehanizma odustajanja, nošenja s gubitkom na lakši način. Jer to četvero jesu gubitnici, to je nedvojbeno. Povrijeđeni, dakako. Izgubljeni? Možda, no to ovisi o njima više nego što žele priznati i učiniti.
Dugo putovanje u noć (izvorni, engleski naslov nešto je drukčiji od hrvatskoga prijevoda – Long Day’s Journey into the Night) nedvojbeno je tragedija. Pisalo se u analizama ove drame o antičkim uzorima, pozivanje na slavna Aristotelova jedinstva očito je, no članovi obitelji Tyrone nisu antički tragički junaci, barem se takvima ne čine. Nema u njima ni motivacije ni agensa tragičkih likova, nema ideja ni ideala koji bi izazivali krivnju. Naprotiv, njihova je krivnja samo njihova, a katarza im je nedostižna kao pročišćenje. Umjesto nje, nastupa naturalistički rasap svake trunke ideala, suočavanje s demonima koji prestaju biti iole skriveni i zapravo počinju dominirati karakterima. Tragedija je tako u Dugom putovanju u noć ostvarila sublimaciju koju će zadržati do danas. Nije to, dakako, prva drama takve impostacije, ali je jedna od najsnažnijih, a u njoj sve počiva na snazi lika.
Minimalistički pristupi
Na pozornici, dakako, lik je glumac i glumac je lik. Taj naoko najjednostavniji odnos oduvijek je intrigirao teoretičare kazališta, no ovdje je ipak riječ o konkretnoj predstavi, pa o njoj i trebamo pisati. Na pulskoj izvedbi, koja se, treba i to notirati, gledala iz obnovljenog gledališta Istarskog narodnog kazališta, malo se od tog temeljnog odnosa uspjelo ostvariti. Glumaca je, dakako, četvero, koliko i likova. Marko Mandić je James, Alma Prica Mary, Rok Juričić James mlađi, Jamie, a Luka Grbić Edmund. Čini se kako su, iz perspektive gledatelja teško je znati, ali lako osjetiti, odabrali minimalizam u pristupu likovima. Minimalizam koji se nije pokazao ni potrebnim ni osobito uspjelim. Bilo bi pogrešno načelno se svrstati protiv scenskog minimalizma. On može biti uspio, pogođen, osobito u oblikovanju karaktera, kao što su ti, koji na njega ne pozivaju i kod kojih nije sasvim intuitivan ni u gledateljskom očekivanju ni u kanoniziranim pristupima predlošku. No u Puli se to jednostavno nije dogodilo.
Opremljeni malenim mikrofonima, popularnim „bubicama” članovi ansambla ove predstave djelovali su zakočeno, promicali scenom, a da ju nisu uspjeli opkoračiti, nekmoli prekoračiti. Marko Mandić, inače glumac iznimne moći transformacije, kojega se na domicilnim mu slovenskim, a onda često i hrvatskim daskama moglo gledati u izrazito širokom rasponu repertoara, od klasičnih dramskih likova do sasvim pomaknutih, nekih od najboljih autorskih projekata na Hrvatskoj bližim scenama u kojima su i oni prvi postali predmetom (auto)ironizacije, kao James bio je distanciran, odmaknut i tijekom cijele izvedbe djelovao kao da traži svoj izvedbeni registar, koji do kraja nije uspio naći. Alma Prica kao Mary trebala je biti dominantna osobnost na sceni. Propala, nerealizirana pijanistica, Mary je persona koja je izgubljena u prvom redu za sebe, a Alma Prica, iako je vidljivo njezino iznimno bogato scensko iskustvo te afinitet prema liku koji je složen iznutra, u drami oljušten u slojevima, koji se više neće sastaviti, kao da je zatvorila tu ljušturu. Rezultiralo je to prikazivanjem njezina lika kao kompleksnog, no istovremeno onog koji je ostao na razini upućivanja na potencijal vlastite složenosti, a ne i njezina naturalističkog rastavljanja, kako to drama zahtijeva. Rok Juričić, koji u predstavi i svira glasovir, upućuje tako na maminu neuspjelu profesiju, ali i na ulogu umjetnosti, koja je naoko važna u životima svih četvero Tyronovih, no zapravo im služi tek kao ukras za prikazivanje njihovih životnih odustanaka. Juričić se vidno, zajedno s Lukom Grbićem, trudio iz uloge izvući više nego što mu je to dopuštala i suigra i mizanscena.
Ako je i glumački minimalizam primjetan te je donio zatvaranje u ljušture umjesto njihova postupnog raslojavanja u tragičko-naturalističkom rasapu krhotina karaktera, njegova se kulminacija i najjasnija potvrda ostvaruje u ostalim dimenzijama predstave. Scenografija Aleksandra Denića rudimentarna je u utilitarnosti (stol, stolice), ali i obilježena skulpturalnim tretmanom poda i lustera (oblikovatelj svjetla Elvis Butković) kao labirinta, što je zanimljivo i značenjski očito (labirint vizualnog signira labirint trauma, ovisnosti i psihičkih stanja te uzajamnog odustajanja u obitelji protagonista), no ne zato manje uspjelo ostvarenje. Ipak, ne može se oteti dojmu kako je posrijedi više stabilni komentar, a manje stvarni doprinos izgradnji atmosfere scenskih zbivanja. Kostimi Ane Savić Gecan u crno-bijelom su kontrastu, gotovo monokromni, ostvareni ponovno u minimalnoj upotrebi izražajnih sredstava i s tendencijom komentara (Mary tako nosi i kućni ogrtač i vjenčanicu), što možda i više komunicira sa značenjima koja glumci pokušavaju ostvariti te je stoga možda i najjasniji vizualni doprinos izgradnji karaktera, koliko se ona u ovoj predstavi uspjela dogoditi.
Slična režijska rješenja, različit učinak
Ivica Buljan posljednjih je godina ostvario više režija koje su na sličnom, osobito vizualnom tragu. Autor ovog teksta gledao je beogradskog Idiota, ljubljansku Tko se boji Virginije Woolf? i, najrecentnije, bjelovarskog Čarugu, a po svjedočenjima bilo ih je još. Odlike stila, koje su u njima prepoznatljive, nisu sasvim jednoznačne, no ocrtavaju se u redukciji scenskog znakovlja na tek nekoliko, u boljim slučajevima dojmljivih simbola, usmjeravanju na glumca, uz poštivanje teksta i inzistiranje na dubokom razumijevanju predloška, što je Buljanova odlika bila i prije. Pristup je to koji je zahtjevan, izbjegava nakrcati scenu koječime i naoko se fokusira na bitno. Katkad uspije, katkad ne. U pulskom Dugom putovanju u noć dogodilo se, nažalost, potonje. Predstava kao da se zakočila, zaplela u okvire iz kojih nije znala ni mogla iskočiti, nadrasti i skrenuti fokus na obiteljski raspad koji čini srž Dugog putovanja u noć.
Rezultat je scensko djelo za koje gledatelj nakon završetka ima dojam kako je vidio predstavu koja silno želi biti velika, refleksivna i misaona, no to zapravo ne postiže. Umjesto razlaganja zgusnutog naturalističkog prosedea, čini se kako se glumci lutaju od jednog prizora do drugog, ponekad i ostvare pokoji pojedinačno snažan moment, no cjelina se doima distanciranom, pretjerano zatvorenom u sebe i bez pravog ostvarenja u onoj traumatskoj napetosti prsnuća unutarnjih stanja likova, po kojoj je Dugo putovanje u noć (p)ostalo antologijska drama.
Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula, premijera 14. lipnja 2024.
Redatelj: Ivica Buljan
Adaptator teksta i dramaturg: Vid Adam Hribar
Kostimografkinja: Ana Savić Gecan
Scenograf: Aleksandar Denić
Autor glazbe: Mitja Vrhovnik
Oblikovatelj svjetla: Elvis Butković
Asistent režije: Gabrijel Lazić
Glume: Otac James: Marko Mandić, Majka Mary: Alma Prica, Sin Jamie: Rok Juričić, Sin Edmund: Luka Grbić