U Mariboru je 1966. utemeljen Tjedan slovenskih kazališta koji se od 1970. zove „Borštnikovo srečanje“ (Borštnikov susret ili sastanak) i od tada predstavlja najvažniji slovenski kazališni festival na kojem se (u odabiru selektora) mogu vidjeti najbolje predstave iz protekle sezone. Veliki slovenski glumac Ignjat Borštnik (1858.-1919.) snažno je obilježio i hrvatsko glumište, budući da se na poziv intendanta Stjepana Miletića pridružio HNK Zagreb u sezoni 1894./1895. gdje je do 1918. odigrao 268 uloga (u Ljubljani je istodobno ostvario 151 ulogu).
Uz natjecateljski nacionali program na Festivalu „Borštnikovo srečanje“ gostuju kazališta iz drugih sredina, pa je 60. Borštnikovo srečanje (2.-15.6.2025.) otvorila predstava Lapis lazuli grčkog glumca i redatelja Euripidesa Laskaridisa u izvedbi skupine „Osmosis“ i u produkciji Onassis Stegi (SNG Maribor, 6.6.2025.). Oznaka „predstava srednjeg formata za pet izvođača i sjajnog morskog konjica“ ni približno ne uspijeva pripremiti (nevinu) publiku za ono što je očekuje u svijetu ovog kazališnog maga (u šali bih rekla, ne slučajno, imenjaka antičkog tragičara iz 5. stoljeća prije Krista). Laskaridis je 2009. utemeljio umjetničku skupinu „Osmosis“ i iako su ubrzo počeli s projektima, pravi svjetski uspjeh postigli su s predstavama Relikvija (2015.), Titani (2017.) i Elenit (2019.), a po svemu sudeći i Lapis lazuli (2024.) će krenuti tim tragom (festivalska publika u Srbiji i Sloveniji već je vidjela neke od spomenutih predstava).
Velika pozornica nakrcana raznim predmetima (scenograf Sotiris Melanos, dizajner rekvizita i konstrukcija Konstantinos Chaldaios, dizajner svjetla Stefanos Droussiotis) čekala je da je pohode čudne prikaze (kostimi Christos Delidimos, Alegia Papageorgiou) koje su svojim „iščašenim“ kretanjem (Nikos Dragonas) uz neobičnu glazbu (Giorgos Poulios) oblikovale grotesknu, zastrašujuću i šašavu atmosferu (dramaturški savjetnik Alexandros Mistriotis).
Središnji lik je vukodlak i sve što mu se zbiva moglo bi se dogoditi „svakome od nas“ jer iako pokazuje „nepatvorene“ vukodlačke osobine (progoni djevojku koja ustrašena urla), nezadovoljan je svojim stanjem (nije jasno zašto jer je on baš pravi-zdravi vukodlak) pa zato odlazi psihijatru. Jedino što tamo dobiva jest nerazumijevanje i obilje tableta. Vukodlak (Laskaridis) se preoblači u žensku odjeću kako bi se približio djevojci (Maria Bregianni) u njenom obitavalištu što je mnoge podsjetilo na bajku o Crvenkapici jer i tamo zamaskirani vuk u bakinoj kući čeka Crvenkapicu, ali ona ulazi bez bojazni jer ga, preodjevenog u bakinu spavaćicu, nije prepoznala (mogla bih filozofirati da se radi o metafori opasnosti koje vrebaju na nas ali ih mi ne uspijevamo identificirati!).
Među najčudesnijim scenama ove neobične predstave bile su one vezane uz jato ptica i „frustraciju“ drveta pod naletima vjetra pri čemu su se vješto uskladile cirkuske vještine, lutkarska domišljatost i neočekivana emotivnost (zamislite sliku u kojoj onemoćalo drvo legne posustalo od svega nepodnošljivog oko sebe). Iako smo „izvježbani“ da (često) ne marimo za osjećaje onih koji su drugačiji od nas, ipak nam se „smilio“ vukodlak koji ne uspijeva uspostaviti kontrolu nad izvedbom do koje mu je baš jako stalo. I što mu nakon svega preostaje osim gađenja i on povraća, povraća, povraća (a puno toga je uspio „progutati“). Odjednom se pojavljuje plava nepravilna forma koja (valjda) prikazuje lapis lazuli, kamen koji se zbog duboke plave boje koristio za bojenje u likovnim umjetnostima, zbog ljepote za izradu nakita a pridodane metafizičke osobine promovirale su ga u status lijeka… kako se scene brzo izmjenjuju nije uvijek jasna njihova uzajamna povezanost. Ipak, u jarko obasjanom objektu u prednjem planu odmah smo „prepoznali“ presliku prije opisane pojave, ali da ipak nije sve onakvo kakvim se čini, ubrzo se pokazalo jer se u prozirnoj foliji nalazio mladi muškarac, pa se može tek nagađati je li riječ o rođenju ili o transformaciji … što god da je bilo, djelovalo je očaravajuće! Ritualnim klanjem životinja vukodlak dolazi do bogatstva, ali pozadina tog čina je (također) nejasna; osim ako se ne želi pokazati da su opake radnje zajedničke ljudima i vukodlacima (urešen stečenim nakitom vukodlak sliči vraču). Napokon, eto nam predimenzioniranog morskog konjica, najčudesnijeg bića iz podmorja: nameće se pitanje, predstavlja li on glasnika promjena ili simbolizira prošlost u kojoj se stanovnici morskih dubina još nisu odlučili za izlazak na kopno.
Jezik kojim se služe glumci kombinacija je tjelesnog (gesta, grimasa) i verbalnog (cviljenje, teško razumljive rečenice) kojim se više naslućuje značenje, nego doslovno komunicira (iako se svi očito uspijevaju sporazumjeti). Osim stalnih uloga vukodlaka i djevojke, ostale (brojne) uloge igrali su Angelos Alafogiannis, Dimitris Matsokuas i Spyros Ntogas, a tu su bili prisutni i „nevidljivi“ pomagači, jer je sve „štimalo“. Odgledavši predstavu Lapis lazuli poželjela sam pogledati i druge Laskaridisove predstave, a moja neutaživa potreba da objasnim svaku scenu i situaciju, ostala je neispunjena pa sam poslušala savjet slovenskog slikara i lutkara Silvana Omerzua: „Ne razmišljaj, gledaj i uživaj“.