„Želio sam se odmaknuti od sebe kakav sam u novinarstvu, otrovan i bezobrazan i naći u sebi neku dobrotu“, rekao je novinar i književnik Ante Tomić (1970.) u povodu romana Nada (Hena com, 2024.) jasno pokazujući da uz analitički um može obitavati nježna duša. Tomić je često zbilja „grozan“ (ali uvijek duhovit) u novinama jer „udara“ po svemu što ga (baš, baš) jako ljuti (kao i sve nas), dok je u romanima, čak i s onim likovima koji nisu njegovih svjetonazora, ljubazniji jer ih pokušava razumjeti i naći opravdanje za ono što čine. Nakon što sam pročitala sve Tomićeve knjige (čak i slikovnicu Đuro Hodalica), pomislila sam da me u njegovom pisanju više ništa ne može iznenaditi, no onda se pojavio kratki roman Nada jednog drugačijeg, neobično nježnog Tomića (ali i dalje silno duhovitog). Za mjesto zbivanja Tomić je odabrao mjestašce na jadranskom otoku gdje se nalazi crkva svete Margarete (289.-304.), mučenice iz Antiohije (pokrajina Pizidija, današnja Turska) i zaštitnice rodilja (popularna kod parova s problemima oko začeća) pa iako ne može propustiti političke naznake, Tomić sve muško-ženske odnose obilježava ljubavlju.
Najava Gradskog kazališta „Zorin dom“ iz Karlovca da će na repertoar doći uprizoreni spomenuti roman u režiji Aide Bukvić polučila je osjetno zanimanje, pa je nakon par karlovačkih izvedbi, predstava gostovala u zagrebačkoj Scenoteci (13.12.2025.). Scenograf Ivo Knezović stvara tipičan mediteranski ambijent pomoću glatkih svijetlih ploha (asocijacija na kamenu gradnju) koje pomacima stvaraju male promjene (oblikovatelj svjetla Robert Pavlić, skladatelj Damir Šimunović) jer se ionako skoro sve događa u kavani koju vodi Rada (Petra Cicvarić), Srpkinja udata za otočana, i u koju svi rado svraćaju (rakija najbolje sve liječi): od oca Celestina (Nino Pavleković) i mjesnog policajca Krste (Ivica Pucar) s kćeri Silvijom (Rea Bušić), do ostarjelog povratnika Rossa (Siniša Popović) i njegove mlade ljube Gabi (Lovorka Trdin), zgubidana Emila (Bernard Tomić) i bivše mu supruge, liječnice Tereze (Lovorka Trdin), usplahirenog skipera Tonija (Bernard Tomić) i ljutitog Jere (Andro Damiš), te oni pristigli na otok „milom ili silom“, kao što su poklonici svete Margarete, tjeskobna Jozefina (Dora Hasanec) i njen suprug – ronilac Mijo (Andro Damiš) i iz potopljenog broda spašen sirijski migrant Selim (Domagoj Ikić). Predstavila sam likove baš kao što su to učinili glumci na početku predstave i tako olakšali praćenje iznenađujućih preokreta kojima obiluje predstava.
Postoje tri dvojne uloge koje su se lako razlikovale zahvaljujući kostimima (Mirjana Zagorec), gestama (suradnica za scenski pokret Blaženka Kovač Carić) i grimasama. Tomić je benevolentnost prema likovima koji mu, sudeći po njegovim intervjuima i novinskim napisima, uopće nisu ni bliski ni dragi, pokazao dubokim razumijevanjem za njihove postupke: očaj onih koji u molitvama obilaze svetišta, pretvaranje zatvorske ćelije u ljetni smještaj za rodbinu iz unutrašnjosti, „muljanje“ s ostavštinom kako bi se izbjegao bankrot… Predstava se sastoji od niza scena (pri dramatizaciji Aide Bukvić i Marijane Fumić roman je doživio promjene, ali ništa važno nije izostavljeno), a dopadljivost predstave valja pripisati glumi i dobrom tempu. Ansambl čine glumci iz raznih sredina pa je hvalevrijedno njihovo zajedništvo, a što su neke izvedbe upečatljivije od drugih nije uvijek do samog glumca, već je djelomično odraz prikaza samog lika.
Otočni čelni ljudi, policajac i svećenik, djeluju prostodušno i zato nije nevjerojatno da otac Celestin sam vješa ukrasne žaruljice po trgu ili da policajac pokušava ispeći dobre ćevape (ove koje je donio na probu okupljenom društvu bili su „malo laksativni“). Spašavanje Selima iz mora uzburkalo je malu zajednicu, ali za razliku od naše svakidašnjice, ovdje su pojave bile pozitivne: on je osvojio srca mještana jer zna ispeći dobre (sirijske) ćevape (lucidan traktat o povijesti ćevapa). Također su se on i Silvija zaljubili na prvi pogled i pobjegli u Francusku gdje boravi ostatak njegove obitelji (i rodila im se kći Nadira koju su na otoku zvali Nada).
U nekoliko sam navrata gledala Domagoja Ikića i iako nikada nije imao zamjetnu šminku ili kakvu masku, uvijek je djelovao drugačije, pa je i sada u ulozi lijepog Arapina nedvosmisleno pokazao zašto se europska (bijela) cura mogla bezglavo zaljubiti! Andro Damiš nije samo neobično darovit glumac, nego sjajno koristi znanje koje je stekao na studiju lutkarstva, osobito u ulozi Mije koji se teško nosi s religioznom ženom Jozefinom čija želja za djecom graniči s opsjednutošću: ona u svemu vidi grijeh dok je on prikriveni veseljak i spas nalazi u ronjenju. Njihova dvojnost izvor je brojnih komičnih scena, a kada Jozefina slučajno proguta opijat, Dora Hasanec razvija nastale promjene do čudesnih razmjera. Bernard Tomić prelazi iz uloge ženskara u ulogu homoseksualca izvanrednom lakoćom i u obje je uvjerljiv, čime je još jednom pokazao da je jedan od naših najdarovitijih glumaca „mlađe srednje“ generacije. Likovi policajaca nisu obično ni previše pronicljivi ni simpatični, no Krste je duševan i spreman je pomoći čak mimo zakona što Pucar donosi na primjeren način, a na tom su tragu Popović i Pavleković. Ženski likovi, osim bogobojazne Jozefine i energične Rade, nisu jače profilirani pa su one uglavnom tu zato što su se tu zatekle (kako i priliči u ovom našem, muškom svijetu na otoku!). I za kraj, Mikulin tovar (izrada glave Lovorka Trdin) koji reve kada se „činu one stvari“ bio je sastavni dio svih njih – pomalo.
Znam da nije lako stvarati kazališni repertoar u manjim sredinama i zato istinski cijenim svaku postavljenu predstavu, što ne znači da mi se svaka sviđa… Ali ova mi se svidjela što pripisujem dobrom odabiru glumaca, dinamičnom tempu i vješto napisanom tekstu i zato: igrajte što češće.