Pojmom magični realizam (preplitanje fantastike i stvarnosti) obično se opisuju književna i likovna djela, ali dobro definira predstavu Kuća Nebojše Ilića u režiji Voje Brajovića i produkciji Zvezdara teatra iz Beograda (Satiričko kazalište Kerempuh, 10.11.2025.). Središnja tema je potraga za domom, mjestom u kojemu je čovjek okružen ljudima koji ga vole i razumiju, koje on voli i razumije, a ekvivalent doma je obitelj pa su protagonisti ove priče tri naraštaja iste obitelji. Autor teksta je glumac Nebojša Ilić, redatelj je glumac Voja Brajović pa je to možda jedan od razloga zašto predstava tako dobro teče – odavno je primijećeno da iskusni glumci pišu poštujući ritam govora i zato takvi tekstovi zvuče prirodno.

Uglavnom, otac (Nebojša Ilić) i kći (Ivana Zečević) žive u Kanadi (Toronto) i upravo tuguju zbog smrti njene majke, što ih dodatno zbližava (gimnasticiraju, puše) pri čemu ona bez prestanka gunđa nezadovoljna školom, vršnjacima, „životom“ i to bez ikakvog „opipljivog“ razloga (jer kako kaže otac „ovdje baš lijepo žive“). Preselivši se iz Beograda, otac je prigrlio Kanadu dok kći uporno traga za kućom o kojoj oporo pjeva (glazba Vojislav Aralica): „Nemam dragog da me drži / imam sunce da me prži / a kuću nemam, kuću nemam joooj / Budi meni kuća, dragi / da se u nju uselim“ . Dok oni mudruju, na vrata bane njegov otac (Branimir Brstina) što ih uznemiri jer on živi jako daleko u jednom malom selu u Srbiji, a svoje je putovanje (zbog krsne slave) prikazao kao usputni put. Neočekivano je došao, neočekivano je otišao pa se otac i kći pitaju je li djed – halucinacija (nostalgija ili slutnja nečega?). Iako je djed u međuvremenu umro (pa su otišli u selo na sahranu), on se i dalje povremeno pojavljuje u predstavi kako bi sinu i unuci pomogao da shvate tko su i kamo pripadaju pa njemu kaže „ti si Beograđanin i tamo ti je mjesto“, dok ona „može gdje hoće, ali ne zna kamo bi“. I dalje tragaju za kućom (otac se osjeća ugodnije u Kanadi, nego u Beogradu, a njoj se čini da bi mogla ostati na selu) i onda je ugledaju: naš planet.

Tekst je duhovit, slojevit i poetski, a odlikuje ga fino tkanje stvarnih i fiktivnih scena. Potraga za kućom znači potragu za pripadnošću i zato stvarni stan nije previše važan pa je bez nekih karakteristika (stol natrpan sitnicama i s druge strane niz okruglih sjedala) dok odjeća pokazuje kamo tko pripada i zato su otac i kći odjeveni „za po doma“ dok djed nosi odijelo jer dolazi u goste (scenografija i kostimografija Jelisaveta Tatić Čuturilo, svjetlo Radovan Samolov i Nemanja Calić, ton Nikola Jovović i Stefan Anđelić). Djed iz iskustva prepoznaje dvojbe sina i unuke što Brstina pokazuje vješto se boreći između mudrosti i podsmijeha – on zna, ali ne može pomoći jer nitko ne sluša „stare mudrace“ (osobito ako su „zeznuti“ tipovi). Otac  pokušava pomoći svojoj temperamentnoj kćeri, ali je shrvan gubitkom žene, što se kod Ilića očituje pomirljivošću. Središe priče pripada najmlađem članu obitelji, kćeri koju izvanredno utjelovljuje glumica i glazbenica Ivana Zečević (1995.) i teško je reći je li uzbudljiviji promišljeni glumački nastup ili pjevanje koje podsjeća na tužaljku (a takav je i učinak).

Pokušavam ne propustiti kazališna gostovanja i onda kada o predstavama ništa ne znam (iako informacije kolaju samo ih treba uhvatiti) i neobično sam zadovoljna kada vidim nešto suvislo i emotivno kao što je predstava Kuća.