Julijana Matanović (1959.) pristupa književnoj teoriji i vlastitoj spisateljskoj praksi u isti mah znanstveno i subjektivno, čime zauzima posebno mjesto u hrvatskoj književnosti, ali također i među čitateljima. Ipak, zatekla me vijest iz Dramskog studija slijepih i slabovidnih „Novi život“ da žele raditi predstavu po njezinoj knjizi monologa Tko se boji lika još - priprema ispita iz nove hrvatske proze (Profil, 2008.). Dugogodišnji redatelj u Studiju „Novi život“ Mario Kovač napisao je uz predstavu Tko se boji lika još o tome kako je nastala i zašto je „autorska predstava po motivima Julijane Matanović“: „Njena knjiga je svojevrsni katalog izmaštanih monologa čitavog niza likova iz hrvatske književnosti i nema klasičnu linearnu fabulu nego tek uvodni dio koji iznosi uvodnu epizodu o misterioznoj studentici komparativne književnosti koja nestaje i za sobom ostavlja samo bilješke s predavanja u obliku navedenih monologa. Dramaturginja Ana Prolić i ja prvo smo sastavili dramaturški zaplet u obliku kompleksnog tekstualnog labirinta unutar kojeg smo se i sami izgubili te smo ubrzo odustali od te ideje pa došli do, naizgled spasonosnog ali potencijalno skliskog, rješenja u vidu reality showa kakav je moguć u poplavi tog p(l)itkog žanra na našim ekranima, kako televizijskim tako i internetskim. Ostatak predstave, izuzev pet monologa preuzetih u potpunosti iz knjige Julijane Matanović, glumci i glumice su osmislili sami/e uz vodstvo Ane i mene te smo tako napravili skupno osmišljenu predstavu kao ravnopravni/e koautori(ce) što je bilo prvi put da takav princip rada koristimo u radu s Novim životom.“. A rezultat se mogao vidjeti na pozornici zagrebačke Scenoteke (15.12. 2025.).
Scenograf David Čavara na pozornicu je postavio televizijski studio (namještaj za natjecatelje i voditelja) u kojem svira ugodna glazba (autor glazbe Željko Špoljarić, dizajn svjetla Nenad Lalović) i u kojem se petero kandidata natječe glumeći u emisiji Tvoj lik mi zvuči poznato (parafraza na popularnu televizijsku emisiju) kako piše na ekranu, koji primarno služi da bi se između dva natjecateljska nastupa prikazivali zabavni reklamni spotovi (autor video sekvenci Damir Kantoci). Ulogu voditelja preuzeo je Mario Kovač (postoji sličnost „diktature“ u studiju i u kazalištu!) pa objašnjava pravila ovog natjecanja (kandidati putem „kola sreće“ dobiju neki književni lik kojeg moraju odglumiti), upućuje na odlike lika i nakon nastupa traži komentar od ostalih natjecatelja. Kovač je vrlo „ozbiljno“ pristupio voditeljskom poslu pa je s puno šarma „baratao“ duhovitim komentarima (tekst Kovač i Prolić), ali je predugo trajao pa se činilo da „opstruira“ natjecatelje… Natjecateljski nastupi su svi bili jednaki (kao što biva na TV): kada vrtnjom kola odaberu lik i porazgovaraju s voditeljem (imena natjecatelja su skrojena od njihovih imena premještanjem slova kao u Ružica – Žurica,Vojin – Jovin ili okretanjem imena Igor – Rogi), natjecatelji(ce) se odlaze kostimirati (Dunja Niemčić) i dok ih ostali slušaju, izgovaraju odgovarajući monolog. Ružica Domić Lalović je predstavila Šteficu (Dubravka Ugrešić, Ministarstvo boli), Vojin Perić Trpimira (Miro Gavran, Najposlušniji bolesnik Trpimir), Danijela Vidas lik isprebijane (Vladan Desnica, Pravda), Igor Kučević alkara Salka (Dinko Šimunović, Alkar) i Danijela Vidas barunicu Castelli Glembay (Miroslav Krleža, Gospoda Glembajevi). Na kraju je publika iz Scenoteke pljeskom i povicima „izabrala“ pobjednika i slažem se da je najupečatljiviji bio izuzetno duhovit i poletan Igor Kučević.
Nakon što sam pomno pogledala predstavu Tko se boji lika još i dalje ne nalazim razloge za njezino postavljanje, jer niti su monolozi posebno uzbudljivi (bolji su dopisani komentari), niti su izvedbe bile naročite (osim što im se srčano pristupilo), niti bi ovako koncipirana predstavi trebala tako dugo trajati.