Espi Tomičić (1995.) nije nepoznat (od 2016. do 2023. napisao je devet djela), a i nagrađivan je, ali ipak… Možda bih se trebala prestati čuditi zbivanjima u kazalištima jer su se nedavno gotovo poklopile premijere istog Krležinog teksta (Legende) u Zagrebu i Varaždinu (a kao ne igra ga se). Predstava Budi uvijek kao zmaj u režiji Olje Lozice praizvedena je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu (dvorana Ansambla Lado, 26. 9. 2025.) jer je Tomičićev tekst (uz tekst Drvene ptice Lidije Deduš) proglašen 2022. najboljim na Natječaju za suvremeni dramski tekst što ga je pokrenulo HNK u Zagrebu godine 2019. Drugi tekst Your Love is King nastao je 2020. i bio je već objelodanjen, a u režiji Rajne Racz postavljen je u GDK „Gavella“ (Mala Gavella, 13.11.2025.). Obje predstave povezuju traumatične situacije („trauma ne ostaje zatvorena u pojedincu nego postaje zajednički proces“) pri čemu su tekstovi pisani (prvi većim djelom, drugi potpuno) u formi monologa (struje svijesti) bremenitog asocijacijama, a pripovjedač je transrodna osoba.
U predstavi Budi uvijek kao zmaj nalazimo glumce koji sjede u polukrugu na pozornici, a ambijent neosporno pokazuje da su sudionici u nevolji (scenograf Vanja Magić, dizajner svjetla Milan Kovačević, kostimi Ivana Stećuk) i nakon potresnog dužeg monologa (Luka Dragić) o ratovima u današnje vrijeme (koji je dopisan) saznajemo da gledamo napušteni gradski stan (bez vode i struje) u koji je, natjerana ratnim nevoljama, provalila majka (Vlasta Ramljak) s troje maloljetne djece – Mateom (Olga Pakalović), Anitom (Lana Barić) i Alanom (Dušan Bućan). U programskoj knjižici piše :„tekst je neka vrsta antidrame, podložan promjenama, dodavanjima, igri i nadopisivanju“ i Dragićeva lamentacija je valjda napisana s nakanom da ukaže na kontinuitet ratova (već bi se mogli dopisati novi), ali se ne uklapa najbolje u cjelinu i možda nije bila prava odluka da autor bude i dramaturg predstave. Obitelj je uplašena (i zbog rata i zbog upada u tuđi stan) i nesigurna i njezina je nezavidna situacija prisilno odvaja od okoline, što se dočarava zvukovima i svjetlošću (skladatelji Sara Renar i Dimitrije Simović, dizajn zvuka Vedran Peternel, dizajn svjetla Milan Kovačević) a njihova kretanja postaju koreografirana (Martina Hrlić Rogić). Stvarni rat i ratne igre s kojima se djeca u trošnom stanu zabavljaju (tiho da ih ne bi otkrili i izbacili) isprepliću se i postaju područje osvještavanja. Naizmjence se nižu scene u stanu i razgovori majke s odraslim sinom Petrom koji je, u to prošlo ratno vrijeme, bio djevojčica Matea. Olga Pakalović utjelovljuje energičnu Mateu pa iako je prihvatljiva vizualna preobrazba pri njenom prijelazu u odraslog muškarca, ipak mi je, ma koliko se trudio precizno artikulirati svoje osjećaje, Luka Dragić gestom bio suviše suzdržan. Opravdanje takvom glumačkom pristupu nalazim u sinovoj nemogućnosti da se odupre pritisku dominantne majke („Ja sam bila nosivi zid, držala sam ih čvrstima, a jedva sam disala“) koju je Vlasta Ramljak beskompromisno, upravo zastrašujuće održala kroz cijelu predstavu. Osim glumaca u imenovanim ulogama, predstavu su oblikovali Dora Lipovčan, Filip Vidović , Marin Stević, Ivan Grlić i glazbenici. Bliskost osobne i opće traume (bez obzira o čemu se radi) i pokušaji mirenja sa samim sobom i sa svijetom, poticajno je polazište za kazališnu predstavu, ali nakon što sam odgledala ovu izvedbu, pomislila sam da mi je draži tekst.
Traumatično ozračje u predstavi Your Love is King je odnos transrodnog sina i majke oboljele od karcinoma dojke pri čemu i bolest i preobrazba napreduju. Rajna Racz i Jan Samek Tomičićev su monološki tekst dramatizirali bez većih zahvata dajući mu dozu komunikativnosti (iako za nju, kao i za onu prije, treba koncentracija da se dešifrira svaki trenutak) što je „materijaliziralo“ pojedine zapise pa očevo (Sven Medvešek) recitiranje (dopisanih) Jesenjinovih stihova (prijevod Vladimir Gerić i Radomir Venturin) upućuje na njegovu ljubav prema tom ruskom pjesniku, gomilanje hrvatsko-njemačkih rječnika i nabacanih madraca ilustrira majčino liječenje u Njemačkoj (scenografkinja Sara Haas, dizajner svjetla Zdravko Stolnik), odjeća (kostimografkinja Petra Bobić) i koreografirani pokreti (Matea Bilosnić) prate promjene kod likova (stezanje zavoja preko grudiju istovremeno ilustrira operativni zahvat kod majke i tjelesnu promjenu kod kćeri), glazbene intervencije (Marin Živković) se poigravaju pjesmom koju izvodi Sade i slično. Mladi glumci Matija Gašpari i Laura Anić-Kaligar ilustriraju pripovjedačevo transrodno dvojstvo (oboružani mikrofonima i grafoskopima oblikuju dojam neuhvatljive kompleksnosti) pri čemu je Gašpari glumački ekspresivniji (što se podudara s jačanjem muških odlika), ali su kao dvojac vrlo odlučni (njihov lik mora biti takav da bi zakoračio na put neizvjesnog ishoda). Pitam se koliko je Tomičić za lik majke, u ovoj i u prethodnoj drami, imao živi model, jer je i ova, bolešću izmučena majka, prilično rezolutna prema svojoj obitelji, a s tom se ambivalentnošću Antonija Stanišić-Šperanda doista vrhunski nosi. Teško je reći je li zloćudna bolest prepreka u prisnom kontaktu s transrodnim sinom ili joj je njegovo stanje teško prihvatljivo?! Svojom promijenjenom tjelesnošću on ipak nema problema s robusnim bratom (Domagoj Janković), a otac (Sven Medvešek) je ionako tek na razini sjećanja.
Rajna Racz je sklona tekstovima koji se bave neobičnim ili teškim temama i svojim ih režijama ne „zatire“, nego im pušta vlastiti glas i jedino čime ih zakrili jest poetsko ozračje (možda nije slučajno da voli autore-pjesnike). Dozvoljavam da je ova predstava nakrcana režijskim znakovima i da ih nije uvijek lako „čitati“, ali ipak ostaju netaknute autorove izvorne ideje.