Zagrebačka tvornica „Jedinstvo“ je proizvodila takvu opremu da su je nazivali „tvornicom koja gradi tvornice“, ali došla su „neka vremena“ i div se pretvorio u patuljka pa u „maglu“ i samo se u imenu niskogradnje na obali Save u Trnju, Pogon Jedinstvo, očuvalo sjećanje na  davna „proizvodna“ vremena. Netko se ipak domislio da „prva propada kuća u kojoj nitko ne diše“ pa je i ova zgrada pripremljena za umjetničke projekte, po tipu slične onima u susjednom, desetljeće starijem klubu „Močvara“, što me je nagnalo da povežem donekle srodne predstave  Tijelo traume Tene Bošnjaković u organizaciji KO NIIT (Pogon Jedinstvo, 18.4.) i Jeka Ivane Pedljo i Lidije Kraljić  u produkciji Tricycle Trauma, Teatar Cirkus Punkt i Kazalište u Močvari – KUM  (29. 4. 2025.).

Često se kaže da „tijelo pamti“ sve što mu se dogodilo čak i kada „vlasnik“ tijela potiskuje iskustva i emocije s kojima se bilo kada susreo, pa se gledatelji predstave Tijelo traume lecnu i obično ustuknu na ulazu u zatamnjeni prostor Pogona Jedinstvo (zvuk, svjetlo i tehnička podrška Miodrag Gladović) jer se moraju suočiti s podnim videom (Nina Đurđević, Tena Bošnjaković) na kojem se nago tijelo valja po plohi crne boje i „omata“ se u nju. Nakon toga stupaju u osvijetljeni, naoko druželjubivi prostor, no situacija se ubrzo mijenja budući da ih uporna izvođačica (Nikolina Komljenović) „sabija“ u gomilu bez njihove privole (ponetko se čak pokušava odalečiti). Publika je od početka pozvana da kruži po dvorani kao na izložbi jer se mijenjaju pozicije ploha na kojima su projekcije i mjesta na kojima su pomagala za „cirkuske“ bravure (viseće neugodne najlonske niti i „ugodna“ ležaljka), a veličina bivše tvorničke hale omogućuje da se svjetlošću izolira dio važan u određenom  trenutku, dok ostalo ostaje skriveno do trenutka  kada će „doći na red“.

Prema riječima autorice, projekcije predstavljaju stvarnost  („pomaknutu, ali ipak stvarnost“) i zato su pokušaji raskrinkavanja značenja (igra križić-kružić s tabletama ili svjetleća crvena slova preko tijela izvođačice) kod publike izazivali poniranja u svijet osobnih nelagoda (kao što se čulo u kasnijem razgovoru s tjelesno orijentiranom terapeutkinjom Majom Kovač). Veranje (i sklizanje) Nikoline Komljenović po flaksu (zahtjevno podjednako zbog materijala i zbog znojnih ruku) i „odmaranje“ u visećem spletu užadi, iako neosporno tjelesno iskustveno, po autorici nudi „ono što prolazimo u glavama dok prolazimo momente traume“. Multimedijalna predstava o tijelu podvrgnutu neprijateljskom svijetu svakako ima puno slojeva mogućeg čitanja i ta je višeznačnost istinski izazov za odgonetavanje.

Žena odjevena u crvenu haljinu oprezno otvara ormar iz kojeg vadi jednaku haljinu, nakon čega se prema njoj „uputi“ njen (vjerojatno) kovčeg… no onda sve zakrije mrak iz kojeg se čuje samo kuckanje peta i – glazba. Ta, sama po sebi, fascinantna glazba koju stvara Jasmin Dasović (ujedno oblikuje svjetlo i ton) uz, kako je rekao, „pomoć“ UI, ugođajno se mijenja od nježne i ugodne do ritmički pretjerane i naporne, u predstavi služi kako bi dočarala promjene i zbivanja kroz koje prolaze Prva (Ivana Pedljo) i Druga žena (Lidija Kraljić). Jer, kada svjetlo ponovo obasja scenu, uz Prvu se pojavljuje Druga žena odjevena u istovjetnu crvenu haljinu (kostimografija Karmen Perković), ali  je Prva sada odjevena u crnu haljinu. Njihovi jednaki pokreti s pomakom u vremenu, poput neke vrste vizualizacije glasa i njegove jeke, prolaze razne faze, od skladnih pokreta do grča na trapezima (prvom se paru trapeza pridružuje još jedan). Predstava se nastavlja poigravanjem crvenim haljinama i njihovim dizanjem, a ulazak u ormar nudi neku nesumnjivu promjenu jer nakon što izvođačice izađu iz ormara, odjevene su u crne haljine (uvijek isti kroj). Nije uvijek lako „pročitati“ sadržaj ove predstave, ali potrebu za razumijevanjem „briše“ očaravajuća atmosfera koju autorice pronalaze i prenose iz filmova Davida Lyncha (1946.-2025.) i zastrašujućih priča Thomasa Ligottija (1953.).

Tijelo traume i Jeka neverbalne su izvedbe s cirkuskim elementima koje, zahvaljujući predanosti autora i izvođačica, svoju publiku ostavljaju iznenađenom i zamišljenom, što se ne događa tako često…