Napomena: kritika je nastala u sklopu projekta "Ekskurzija" te je izvorno objavljena na stranicama Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa
Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku na Odsjeku za kazališnu umjetnost uz glumu podučava i lutkarstvo i time je postala prva (i još uvijek jedina) lutkarska škola u Hrvatskoj u kojoj su stasale brojne generacije glumaca-lutkara. Njihove su ispitne predstave dosizale takvu razinu da su na Akademiji „odlučili organizirati reviju najboljih ispitnih predstava, kako bi se i šira javnost s njima upoznala i u njima uživala”. Prva je revija bila 2010., od treće (2012.) mijenja ime u Lutkokaz (te postaje međunarodna), a zahvaljujući „dobrom glasu”, male učionice na Akademiji postaju pretijesne da prime sve zainteresirane. Naime, Akademija ne očekuje samo publiku nego i kazališne stručnjake poput ravnatelja, producenata, selektora, teoretičara i kritičara koji žele vidjeti predstave i mlade glumce-lutkare, ali i razmijeniti znanja i iskustava o lutkarstvu. Od 2024. Kazalište Virovitica, nastavna baza Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, „udomljuje” Lutkokaz, a virovitička publika, prepoznavši dobar kazališni sadržaj, pohodi i ispitne i profesionalne predstave na ovogodišnjem, 15. Lutkokazu (najavu pročitajte ovdje). Uz gledanje predstava i nastupa na pravoj pozornici, studentima su u okviru Lutkokaza jednako dragocjene radionice (ovaj put 15 sati u četiri dana), a naučeno su pokazali zadnjeg dana Lutkokaza (u Glazbenoj školi Jan Vlašimsky i u Kazalištu Virovitica).
Radionica koju je vodila Morana Dolenc, Kazalište predmeta kao prostor igre, temeljila se na promjeni osnovne funkcije predmeta ili kako piše u najavi: „Kada pomno pogledamo i proučimo predmet, njegov oblik, boju, teksturu, materijal od kojeg je napravljen, onda možemo krenuti u istraživanje i otkrivanje njegovog karaktera. Za to nam je potrebna i igra, ona koju oduvijek svi imamo u sebi, ona igra koja nas zove da oživimo neživo.” Poznati sadržaji dobili su novo ruho pa Ježeva kuhinja aludira na Ćopićevu basnu Ježeva kućica i tekst prati novi izgled likova, pri čemu vilica, žlica i nož predstavljaju svinju, medu i vuka, škare su lija, žica za pranje suđa jež, a kućicu čini metalna šalica. Drugi primjer je „malo uvrnuta” priča o trima praščićima koji su aljkavo sagradili svoje domove, čime su vuku omogućili da pokaže svoju pravu ćud: kućice je razorio, a njih, pozaspale na livadi, pojeo. Vuk je prikazan kao čekić, praščići kao cigarete, a kuće kao pepeljare, dok je sam čin uništavanja ovisio o materijalu od kojeg je kuća-pepeljara napravljena: papirnata je razderana, keramička razbijena, a metalna odbačena. Polaznici radionica u objema su pričama uvjerljivo dočarali odabrani sadržaj, a užasnuti uzvik studentice u trenutku kada je čekić razbio keramičku pepeljaru (vuk je uništio kućicu) pokazao je da se čak i one navikle na svašta, može zaskočiti.
Ostale se radionice nisu u tolikoj mjeri bavile konkretnim sadržajem, pa se Zoran Petrovič u Mi2, radionici autorskog kazališta, bavio „subjektivizacijom predmeta” u kojoj će se “prizori stvarati u susretu sa svakodnevnim predmetima koji će postati izvođačevi partneri”, Clement Peretjatko je radionicu Od tijela do predmeta i lutke posvetio „kvaliteti pokreta”, a kulminirala je u „obračunu s usnom harmonikom”, dok je Petar Eldan rezultat radionice Glumac, lutka, glazba i zvuk uključio u već postojeću ponuđenu priču. U radionici Marioneta – ideja, konstrukcija, animacija, koju je Dubravko Torjanac upriličio na temelju kazališnih i pedagoških zamisli njemačkog lutkara Albrechta Rosera (1922. – 2011.), polaznici su s pomoću marioneta od marama (maramoneta) naučili osnove marionetske animacije. Teško mi je razumjeti zašto je čitanje drama nagrađenih ovogodišnjim nagradama Mali Marulić bilo tako šlampavo organizirano pa s obzirom na to da od prijekora nema fajde, pozabavit ću se u nastavku trima studentskim ispitnim predstavama (čudi me da ih nije bilo više).
Drugog dana Lutkokaza izvedene su dvije studentske ispitne predstave: Gapitokio, ispit druge godine prijediplomskog studija Gluma i lutkarstvo iz kolegija Animacija: lutke na štapu, prema motivima knjige Pinocchieve pustolovine Carla Collodija (mentori: Hrvoje Seršić i Andrija Krištof; izvođači: Antonija Markanjević, Donatella Klarin, Julija Prevedan, Hana Boban, Filip Marčić, Florijan Hajba, Dino Matković; scenografija i kostimografija Marija Čokrlić, Paula Dojkić, Erika Komar, Iwa Pranjić, Ana Topić) i Izgubljena djeca i Petar Pan, ispit treće godine prijediplomskog studija Glume i lutkarstva iz kolegija Animacija: animacija u troje, prema motivima romana o Petru Panu J. M. Barrieja (mentori: Goran Guksić, Matea Bublić,Toni Leaković; izvođači: Nina Crnčević, Inka Eldan, Katarina Han, Lovro Klepo, Petra Pribić, Martina Slakoper, Laura Vrban; glas Jadranka Đokić). Ime „gapit-okio” nedvojbeno aludira na ime „pin-okio” ali tek sam u knjizi Duša u stvari Livije Kroflin u poglavlju o lutkama na štapu našla da je riječ gapit (гапить) ruski izraz koji se upotrebljava u praksi za „drvenu osnovu javanke, bez kostima, ogoljelog mehanizma, koja se koristi za vježbe i probe”. Budući da je ova predstava u biti studentska (uspjela) vježba u kojoj se iznad paravana vide ruke koje drže lutke na štapu (ipak kostimirane), naslov je svojevrsna dosjetka.
Na početku se pojavljuje samo cvijeće, a onda dolaze ključni likovi: cvrčak, vila i osamljeni muškarac koji želi dijete. Za razliku od svih tih likova, koje predstavljaju lutke na štapu, dječaka predstavlja jednostavna ručna lutka nastala stavljanjem drvene glavice na kažiprst i srednjak, palac čini jednu, a preostala dva prsta drugu ruku. Dječak istinski želi biti dobar i obećava ocu da će otići u školu, ali kako je bezazlen, dvojica ga “prijatelja” nagovore da s njima ode u kazalište umjesto u školu. Čuvši Gapitokija kako lijepo pjeva, direktor ga zatoči jer u njemu vidi buduću dobru zaradu. Vila neće napustiti svog štićenika, ali jako je zanima zašto nije otišao u školu. Njegov odgovor pun izmišljotina prikazan je u tehnici kazališta sjena, pa se lijepo vidi kako mu raste nos. Drugi pokušaj odlaska u školu osujeti odlazak na Otok sreće, no tamo se osim slatkiša nude i neke opake stvari (cigarete, alkohol). Ipak, pravodobno se pojavi cvrčak i odvodi Gapitokija. U to ih obojicu proguta kit i to baš onaj koji je progutao i tatu pa iako se vesele susretu, brine ih kako će se izvući. Vila ima prilično posla… Predstava (4+) je dinamična i bez suvišnih zavrzlama pa vjerujem da su je mogli pratiti i oni najmlađi, a mogu posvjedočiti da je Gapitokio na putu od ispita do Lutkokaza, poput preobrazbe drvenog u živog dječaka, postao „prava” predstava.
Druga je predstava okupila izvođače i publiku na pozornicu (iako takve odluke imaju svoje razloge, stvaraju gužvu) jer izvođači su “izgubljena djeca” koja spavaju na podu dok Petar Pan leti uokolo. Petar Pan je lutka načinjena od komada bijele tkanine na čijem je vrhu glava, a sa strane i na dnu su “džepovi” u koje animatori stavljaju ruke i tako dočaravaju Petrove ruke (dva animatora koji također pokreću glavu) i noge (jedan animator), dakle njegovo kretanje. Okosnica zbivanja je odnos između Petra Pana, djevojčice Wendy i vile Zvončice, pri čemu su scene iz dječjeg života protkane s onima iz romana i tek se pri kraju predstave otkriva početna dječja tvrdnja da su odrasli strašni i da oni ne žele odrasti. U igri koja oponaša odnose u obitelji, majka ili uopće ne obraća pozornost na dijete ili urla na njega zbog svake sitnice pa se dijete svaki put rasplače. Usprkos netom doživljenom, jedno dijete inzistira da ponove igru jer je uvjereno da tako ne mora biti i ponavljaju prethodne situacije, ali drugi put s mamom koja je puna razumijevanja i ljubavi. Zadnji dio predstave istinski je dirljiv, ali se pitam nije li među ispitnim predstavama bila neka s više lutkarskih elemenata (jer usprkos animaciji rekvizita i lutki Petra Pana, preteže gluma).
Zadnjeg dana Lutkokaza Ana Ilakovac je u tehnici ginjola odigrala predstavu o „ludorijama” pučkog junaka Petrice Kerempuha, „brata” Pulcinelle, Petruške i Kasperla, nazvanu Petrica Kerempuh na vašaru, za koju je izradila scenografiju i lutke (mentorica Maja Lučić, sumentori: Matea Bublić, Goran Guksić). Vrtlar Srećko uživa u svojoj prekrasnoj ciklami i uopće nije oduševljen Petričinom upornošću kojom se ovaj nudi za bilo kakav posao. Napokon popusti i pošalje ga na vašar po magarca. Trgovac zaustavi Petricu riječima: „Moj dućan je zakon na Balkanu”, i proda mu magarca (dražesna i opaka ručna lutka zijevalica), no Petrica ne uspijeva magarca dovesti Srećku (jer ga nije zavezao užetom). Premda ljut, Srećko ponovo pošalje Petricu na vašar, ovog puta da kupi lonce, a ovaj, sada mudriji, sveže ih užetom (da mu ne „pobjegnu”) i odvuče Srećku. Dakako, lonci su dobrano izubijani, ali ne bi bili takvi da ih je stavio u vreću, opet ga poduči Srećko. Treća sreća, pa Petrica opet ode na vašar i kod znanog trgovca nabavi jariće pa ih, podučen prijašnjim primjerom, strpa u vreću. Jasna je sudbina jarića, ali magarac koji jede ciklamu predstavlja za Srećka vrhunac strahota. Duhovit tekst, dinamična izvedba, izvrsna animacija i vješta promjena glasa daje dojam da se iza paravana nalazi “četa” animatora, a ne jedna Ana s dvjema rukama.
Petnaesti Lutkokaz počeo je izložbom lutaka studenata Odsjeka za kreativne tehnologije u predvorju Kazališta Virovitica nakon čega je Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku izvelo predstavu Četiri čudesne nezgode Zvonimira Baloga u režiji i prilagodbi Jelene Sitar Cvetko. Scenografiju, kostime i lutke oblikovao je Igor Cvetko prema Balogovim ilustracijama, Igor Elek dizajnirao je svjetlo, Urška Cvetko je skladala glazbu, dok su Gordan Marijanović, Tena Milić Ljubić i Grgur Grgić pokazali da svašta mogu i umiju. Na početku prve priče škrtac Tac jako je velik – iza jednog dijela paravana vire noge (Marijanović), a nekoliko metara dalje vidi se njegova glava (Grgić). Ali škrtac je jednog dana odlučio: „Neću jesti, neću piti / baš je dobro štedljiv biti”, pa postaje sve manji tako da se može smjestiti i u mali ormar, pa u konzervu i na kraju u rupu od crva u vratima. Kada je postao tako mali, crv (lutka zjevalica) ga želi pojesti – šašava tema i još šašaviji stihovi pravi su užitak za ljubitelje Balogovih umotvorina. Druga priča bavi se tonovima među kojima je jedan tako visok da ga nitko ne može otpjevati (uhvatiti). Svi probaju: i Grgić i Milić Ljubić i Marijanović, ali uzalud (odlični su njihovi glazbeni nastupi u cijeloj predstavi). Uporan čovjek (Marijanović) zainatio se i vježbao i vježbao i vježbao i – uspio. Godinama gledam Marijanovića kako glumi, pjeva i pleše i svaki se put zapanjim nad onim što sve može učiniti svojim tijelom, no sada je moje iskustvo dopunio spoznajom o mogućnosti svoga glasa. Izvan pozornice on je mladi vitak muškarac ovjenčan bujnim kovrčama, no na sceni postaje čudesan, usporedivo sa sunčevom svjetlošću koja se nakon prolaska kroz kapljice vode razdvoji u dugine boje. Treća priča govori o čovjeku za kojeg se sve lijepi i dok gledam Marijanovića kako hoda ili ne može odvojiti ruke od predmeta ili dočarava neke druge manifestacije “ljepljivosti”, postajem svjesna šarma Balogovih rečenica. Manje ekspresivni u iskazu, Grgić i Milić Ljubić nužna su protuteža jer bez njih takvih ne bi u predstavi došlo do izražaja ono nešto, ono neuhvatljivo, balogovski zaigrano. Predstavu završava kratka priča o riječi “neću” bez koje se zapravo moglo.
Nesklona sam vjerovati glasnim manifestacijama oduševljenja na kraju predstava, ali kada pokraj mene sjedi dječačić koji ciči od uzbuđenja, mlati nožicama i odbija otići iz kazališta jer svakako želi još jednom vidjeti predstavu, onda znam da je predstava Mišek Julijan nastala po motivima slikovnice Joeja Todd-Stantona u režiji Asje Kahrimanović, dramaturgiji Benjamina Zajca i produkciji Kazališta lutaka Ljubljana, jednako privlačna njemu od 3+ i meni od nešto više ljeta. Ukratko: mišić Julian samotnjak je koji uživa u svojoj duplji i šetnjama po šumi, tjera kradljive zečeve iz svog vrta i podnosi posjete zaigranog psa, a jedina su njegova prava nevolja sova i lisica koje ga vrebaju. Bogata rotirajuća scenografija (Katarina Planinc) sudjeluje u izvedbi, a kako smo joj jako blizu (svi smo opet na pozornici), čini nam se da smo u šumskom okruženju i dio Julianova života (likovno oblikovanje Jure Engelsberger, lutkarski tehnolog Žiga Lebar, glazba Zajtrk / Sven Horvat, Laura Krajnc), a tome doprinose i izvođači Gašper Malnar, Zala Ana Štiglic, Ajda Toman i Domen Nagode. Malnar dočarava Julianov karakter bez govora, samo mrmljanjem (prigodno artikulira poneku riječ na hrvatskom), no ni u jednom trenutku nije upitno što se zbiva jer se u toj predstavi poštuje „sveto” izvedbeno pravilo: valja pokazivati, a ne verbalizirati. Pratimo Juliana koji se skriva od sove i bježi pred lisicom, no trka završi pogubno po lisicu jer ona zaglavi u prozoru, s glavom u kući i s guzom u šumi. Premda mu je neprijateljica, Julian joj pokušava pomoći (daje joj jastuk da lakše spava i nudi je hranom) i poduzima sve da je oslobodi. Nakon mnogih pokušaja, uspijeva i možda je to početak jednog lijepog prijateljstva? Život u šumi nastavlja se: krtica izvlači crva, jež se vozi na skateboardu, zečevi kradu mrkve, pas jurca između šume i svog gazde, Julian se njiše, a tu je i dobronamjerna lisica. Inficirani znanjem o grabežljivim i lukavim lisicama, čekamo da i ona pokaže svoju predatorsku narav i eto prigode: sova se stuštila na Juliana, ali lisica je brža i uspijeva ga progutati sovi ispred kljuna (moj je mali susjed ostao zabezeknut!). Ali ne – lisica je otjerala sovu i ispljunula neozlijeđenog Juliana i sada je jasno da je ono onomad bio početak jednog lijepog prijateljstva (oboje uživaju u pikniku). Pametna, dinamična, ljupka i profinjeno didaktička predstava Mišek Julian (slovenska riječ za mišića djeluje tako intimno) ostavlja ugodu u gledatelju (i hoće još), a studenti su iskoristili priliku da razgledaju jednostavnu i tako učinkovitu tehnologiju lutaka.
Jedina predstava za odrasle bila je Godzilla Tribute Band u koprodukciji Momenta (Maribor) i Slovenskog narodnog gledališča Nova Gorica koja je zatvorila 15. Lutkokaz i pokazala da kukuruzne pahuljice mogu biti ravnopravne glazbi i glumcima. Godzilla je japansko filmsko čudovište spremno na razaranje svijeta, no kolektiv GTB (suautori, redatelji i izvođači Maja Poljanec Nemec, Miha Beteljak, Zoran Petrovič) okupio se da bi spasio svijet (dramaturgija: Marek Turošik, Nuša Komplet Peperko; likovni koautor Katarina Čakova; scenografi i dizajneri rekvizita i nekih glazbala Kolektiv zavoda Razvoj Maribor; dizajneri svjetla Gašper Bohinec, Andrej Firm). Predstava kombinira kazališta predmeta, performansa i koncerta te izvedbenom posebnošću i porukom o neprijateljskom okruženju u kojem živimo, predstavlja iskorak od onog što obično smatramo lutkarskom predstavom. I takva je dobrodošla u razmišljanju o raznolikosti lutkarske umjetnosti (jedan od zadanih ciljeva Lutkokaza!).