Drugi dan 28. Mladih leva (kritički osvrt na prvi dan pročitajte ovdje) počeo je s magistarskom (DAMU, Prag) predstavom Filipa Mramora 3. srpanj 1998., ništa zapravo nikada ne umre (Športno društvo Tabor) u kojoj se snimka na VHS kaseti (oblikovanje videa Filip Mramor) pokušava rekreirati na sceni (dramaturg, scenograf, dizajner svjetla Pedro Gramegna Ardiles). Tehnologija je stara pa je projicirana slika zamućena ili neprepoznatljiva i koliko god se Mramor trudio da naglim zamasima ruku „popravi“ vidljivost, u tome ne uspijeva. Dok čeka da se pojavi prihvatljiva snimka, Mramor nervozno jede kriške mrkve i krastavaca posložene na pladnju. Međutim, mi svi s njim također čekamo da se slika ustali, pa on solidarno publici nudi povrće i u tom zajedničkom žvakanju vrijeme lakše i brže prolazi.
Nakon nekog vremena pojavljuje se slika, titrava i mutna, no ipak dovoljno jasna da se može razabrati snimljeni događaj: vrlo mladi citraši sviraju pred dvoranom punoj ljudi, ali snimka je bez zvuka i ni po čemu se ne može otkriti ni gdje sviraju ni tko je publika. Mramor na stol ispred ekrana stavlja tri dječje tamburice i pomoću improvizirane naprave iz jedne uspijeva izmamiti zvuk (oblikovanje zvuka Valtteri Alanen) dok se na snimci i dalje nižu kadrovi citraša i publike. Odjednom se nekoliko puta pokazuje lik slušateljice iz pozadine (Maria Pozsonec, poslanica madžarske nacionalne manjine iz Lendave; izvor novinarka Tanja Lesničar Pučko), a na pozornicu dolaze Mramorovi suradnici znakovito odjeveni u ružičaste majice i s „blond“ perikama i svatko od njih nešto vrlo „ozbiljno“ radi: reže povrće, napuhava balon, stvara mjehuriće od sapunice, mjeri sve razmake i dimenzije, lijepi salvete po zidu, uključuje ventilator, šeće s psom (nisam prepoznala povod za takav izbor). Predstavom se nesumnjivo pokušalo sačuvati sjećanje na jedan, nekome važan događaj (Mramor se rodio te godine?!), ali nisu me osvojili ni uložena energija ni neosporan trud. Također se ne bih sasvim složila s drugim djelom naslova – moje strpljenje je bilo na izdisaju.
Nakon odgledane predstave i pojedene „zelenjave“, publika je predvođena grupom poznatom pod imenom DISKOlektiv krenula od ŠD Tabor do Slovenskog mladinskog gledališča u „izvedbenu šetnju“ pod nazivom Aplauz. Hodalo se u tišini i kada bi netko ugledao nešto što je po njegovom mišljenju bilo „lijepo“, zastao bi i zapljeskao, a cijela mu se grupa morala(!) pridružiti. Pljesak, kao što znamo, predstavlja odobravanje ili poticaj, ali teško prihvaćam „naredbu“ da podržim pljesak bez obrazloženja začetnika pljeska: u ovoj šetnji nije uvijek bilo jasno čemu se plješće. Nisu bili postavljeni kriteriji (voditelj šetnje Gregor Kamnikar samo je napomenuo da se radi o „pohvali ljepoti“ i da se mora pljeskati) pa se podjednako pljeskalo političkoj poruci na zidu, muralu, titraju svjetla u lokvi, semaforu i dječačiću koji maršira… ne znam leži li u svemu tome „ljepota“?! Ovako„labava“ mjerila mogu se proglasiti „demokratskim“ (ljepota je u očima promatrača!), ali automatski aplaudirati proizvoljno odabranom, meni previše koketira s „prisilom“. Ideja ovakve šetnje svidjela mi se (nažalost, put kojim smo išli nije bio baš atraktivan pa je ponekad pljesak djelovao iznuđeno), ali ne i nametnuta pravila, pa kada nisam vidjela ništa što bi mi se svidjelo (bez obzira jesam li pogodila što je nekoga potaknulo da zaplješće), odabrala sam „građanski neposluh“ (inicijatori možda nisu uspjeli kod mene izazvati osjećaj pripadnosti grupi i navesti me na sudjelovanje, ali su me obodrili u kritičkom mišljenju).
U Slovenskom mladinskom gledališču je grupa The Feminalz pokazala 99. izdanje svoje tehnoburleske Kradljivci slika koju su činile izabrane točke iz njihovih predstava od 2013. kada su se pojavili i zapanjili publiku (produkcija Emanat). Nema nikakve dvojbe da grupa ima žestoke poklonike koji po nekoliko puta dolaze na njihove izvedbe (kažu, svaki put su drugačije) jer su za vrijeme ove predstave glasno odobravali. Predvođeni glazbenikom Lukom Prinčičem, „The Feminalz“ u kabaretskoj formi na subverzivan način izvodi (i komentira) dobro znane pjesme, situacije i pojave, izazivajući kod publike veselje i čuđenje, ponekad čak ljutnju. U nekim izvedbama sam istinski uživala, neke su me ostavile ravnodušnom, a neke su me blago zgrozile (ne zato što sam ćudoredna, nego jer su bile pomalo nakaradne) i mada je redanje točaka (uključujući akrobacije na konopcu) uobičajeni kabaretski pristup, žao mi je što svoju predstavu nisu čvršće dramaturški osmislili kako bi pojedine točke činile priču (samo moja nepotrebna želja).
Njihova neprekidna presvlačenja (kostimografija Urška Recer i Tanja Pađan, oblikovanje maski i frizura Tina Prpar) dokidaju spolna obilježja (jasno se vidi da balerina s bradom ipak nije ženskog spola) pa njihova naravna pripadnost prestaje biti važna: oni postaju likovi koje predstavljaju bez obzira što jesu ili kako se osjećaju u privatnom životu (svi su navedeni pod umjetničkim imenima čime se dodatno ukida privatna sfera). Neke izvedbe (izabrana i izvorna glazba Luka Prinčić i The Feminalz, dizajn svjetla Janko Oven, Aljaž Zaletel) su bile jako smiješne (ples iz Labuđeg jezera, komentari na pjesme Nogometna utakmica ili Gucci guči), neke tragične (monolog smrti), podrugljive (monolog onog koji sve zna i stalno pita „štekaš?“) ili lascivne (poznate dječje pjesmice, homoseksualnost u okrilju crkve), ali meni je najviše dirnula ilustracija nekada popularne pjesme Insieme: 1992. (Unite unite Europe) koju je pjevao Toto Cutugno: šestero ljudi u odijelima s ispruženim rukama čiji prsti titraju poput zvjezdica okružuju ženu odjevenu u plavo i kako pjesma odmiče, tako je oni počinju tući, ponižavati i seksualno zlostavljati, a ona se ne uspijeva obraniti. Vrlo, vrlo izravno i politički snažno!
Dakako, nisu sve točke bile jednako upečatljive, ali prihvaćam da se moraju izmjenjivati „lagane“ i „teške“ teme, mada bih ipak radije da je sve bilo kompaktnije i malo kraće („manje je više“). Odavno nisam gledala ovako „opaku“ predstavu, a da nije bez pokrića, pokazuje činjenica da još uvijek mislim o njoj: „kradljivci“ su očito napravili dobar posao.