Je li doista u susjedovom vrtu trava bujnija, a na stolu večera slasnija teško je reći: ponekad jest, ponekad je samo privid, ali pravi problem leži u tome što „virimo“ u susjedstvo umjesto da se pobrinemo oko vlastite „trave i večere“. Takve me misli „muče“ kada odlazim na kazališne festivale u Sloveniju gdje usporedno postoje natjecateljski festivali i oni namijenjeni  mladim i(li) alternativnim kazališnim autorima. Zavod za organizaciju i izvedbu kulturnih priredbi „Bunker“ iz Ljubljane već godinama organizira festival „Mladi levi“ u težnji da promovira novo i drugačije kazalište. Festivalski tim smatra da je 28. Međunarodni festival „Mladi lavovi“ (23.-30. 8. 2025. ) „snažno obilježen nadolazećom generacijom stvaratelja“, a u predstavama se očituje „novi intimizam koji je kolektivni, a ne individualan: ne moj svijet, već naše zajedništvo, ne moja priča, već kako možemo biti zajedno“. Izvedbe prvog festivalskog dana su gotovo doslovne projekcije spomenutog opisa, pa je prvo na „Pozornici pod zvijezdama“ LGL (Kazalište lutaka Ljubljana) izvedena predstava Smrdljivi koncert na četiri šape Alice i Davida Sinigaglia, a potom su u Staroj gradskoj elektrani (Stara mestna elektrarna) diplomanti DAMU (Prag) izveli predstavu Je radost II koju je režirao Aljoša Lovrić Krapež (s predstavom Je radost na DAMU je magistrirao).

Sestra i brat Sinigaglia dolaze iz talijanskog grada La Spezia smještenog na ligurskoj obali i vjerojatno su dokoni zimski mjeseci iznjedrili njihovu koncertnu predstavu (on svira na bubnjevima, ona režira) u kojoj, pjevajući odsječno, energično i poprilično podrugljivo, nižu opažanja o psima i ljudima, o sudbinama koje ih sjedinjuju. Njihova su meta „ljudi koji su se umirili s trideset navršenih godina“ jer su se pridružili „svijetu odraslih“ i u njima se obuzdala njihova „divljina i autentičnost životinje“. Postaju inertni i poslušni, poput dresiranih pasa: zato valjda žele „psa bez odlika“, tihog, veselog i bez zahtjeva.  Punih pola sata redaju se (pasji) optužujući stihovi, a posebno je upečatljivo kada izvođači navuku pseće maske i počinju se ponašati poput odabrane pasmine: scena je smiješna (oni su vješti u oponašanju) i strašna (postojeći kontekst). Nemoć?  Strah? Ima li pomoći? Ili preostaje, kako zlokobno poručuju u programu: „Zavijajmo zajedno, psi i ljudi!“

Stara elektrarna je nezaobilazna pozornica za „neobične“ predstave (ne samo u organizaciji „Bunkera“) jer se može prilagoditi svakoj izvedbi pa je u slučaju Je radost II na sredinu postavljen mobitel oko kojeg se skupi grupa ljudi sa zaštitnim maskama i – odnesu ga. Potom počinju donositi razne aparate (u ispravnom stanju jer ih se na kraju uključi), komade namještaja, cijevi i svakojake, najčešće glomazne predmete tako da nastaje konstrukciju kakvu zatječemo na odlagalištu otpada. Grupa „graditelja“ je užurbana i energična ne samo dok dovlači stvari, nego i dok ih međusobno vezuje – gomila zauzima sve veći prostor i njen rast prati sve jača rasvjeta (dramaturgija i oblikovanje svjetla Pedro Gramegna Ardiles, scenografija Jasmine Molinari). U početku se sve zbiva u tišini, no nakon nekog vremena se javljaju nepoznati zvukovi sve dok se ne začuje glasna glazba zaraznog ritma (oblikovanje zvuka David Ficek) pri kojem grupa i dalje skuplja i vezuje stvari. Iako velike zaštitne maske sužavaju vidno polje i ne olakšavaju kretanje (kostimografija Pedro Gramegna Ardiles, Jasmine Molinari) izvođači (Michaela Čajkovičova, Michal Salwinski, Ana Nežmah, Filip Mramor, Sai Morikawa) ne posustaju, sve su žešći i energičniji. Neočekivano počinju od gledatelja (koji sjede uokolo i prate kako predmeti grade piramidu, spomenik odbačenim stvarima) zahtijevati stolce i ovi poslušno ustaju i prepuštaju im ih. Nastalu tišinu opet smjenjuje šumovi uključenih aparata, a kada se začuje glazba, uz izvođače pleše i publika.

Glazba i ples su čvrsto „ljepilo“ među ljudima pa sada cijeli prostor sliči uzavreloj plesnoj dvorani – pojedinac i grupa su jedno. I kada se stiša glazba i ugasi svjetlo, ostaje – radost. Postavilo mi se pitanje: zašto ljudi ustaju i prepuštaju svoje stolce i kada izvođači to od njih nisu tražili? I zašto se nitko nije usprotivio? Odgovor je, pretpostavljam, da su svi htjeli sudjelovati u zajedničkoj akciji, ali nitko ne može tvrditi da to nije ponašanje preuzeto iz stvarnosti: ionako će uzeti stolac pa zašto da im se opirem?! Predstava je zbilja zabavna i nadam se da je zajednička radost njezina jedina poruka!