53. PIF – međunarodni festival kazališta lutaka trajao je dan kraće od planiranog (18.-23.9.2020.; Igorov osvrt na festival pročitajte ovdje), ali je završio na očekivani način: dodjelom nagrada i predstavom studenta Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku. Ovaj se puta predstavio Toni Leaković (3. godina studija glume i lutkarstva, mentor Hrvoje Seršić) s predstavom „Bračne muke iz vizure ruke“ za koju je scenografiju smislio Ivica Leaković (Olgin osvrt na predstavu Jure Ruže pročitajte ovdje).
U naslovu je sadržana suština izvedbe i teme: dvije ruke kao mladi bračni par i njihov zajednički život u kojem se isprepliću ushiti, nerazumijevanje i netrpeljivost koji vode razmiricama, zamalo krahu, da bi u konačnici (autor je ipak optimistični mladi čovjek) trijumfirao sretan kraj. Početna scena je neposredno nakon dolaska mladenaca u stan: ona je u vjenčanici (bijela rukavica), on ima prsten i sat. Prvi nesporazum nastaje oko poklona njezine majke, odnosno gdje objesiti darovanu sliku (on još zanesen i zaljubljen popušta).
Niz duhovitih replika popraćenih jasno oblikovanim pokretima (nisam znala da ruke zbilja imaju karakter, dapače lice!) vrlo vješto i uvjerljivo dočaravaju poznate scene (svako zajedništvo obiluje istovjetnim ili sličnim). Izuzetno je duhovito njezino domišljanje kako mu reći da im u posjet dolazi njezina majka ili njegov izlazak iz kupaonice, pri kojem on misli da je ona zabezeknuta njegovim seksi izgledom, a ona se zapravo užasava jer on moči podne pločice…. Vrijeme odmiče i tenzije rastu pa tako sitnice izazivaju buru nezadovoljstva. Ona „skida“ prsten, zapošljava se usprkos njegovom protivljenju, svađe postaju svakodnevica i on odlazi. No, kao što sam već naznačila, čiča miča, sretno završava priča!
Izvedbu na gotovo dramatični način prati pjesma „Otok“ Darka Rundeka. Brojni detalji vješto posloženi u izvrsnoj i funkcionalnoj scenografiji pomno su i odgovorno odabrani kako bi prikazali zbivanja (kada se ona uređuje za poslovni razgovor koristeći, logično, turpijicu), odlike likova (crveni nokti „ženske“ ruke) i odnose između njih dvoje, tako da zaboravljamo da se radi tek o – rukama. Pred nama su istinski ljudi i autentične situacije (bez obzira na stereotip) pa kada se na kraju predstave pojavi izvođač s ostalim dijelovima tijela, gotovo se začudimo. Domišljatost i duhovitost rese ovu lutkarsku izvedbu… pa da, ruke su lutke.