53. međunarodni festival kazališta lutaka PIF (18.-23.9.2020.) održao se na jedini, usprkos svemu, ipak najbolji mogući način: pred malim brojem gledatelja igrane su predstave u kojima su nastupali brojčano neveliki ansambli, ali glumci i lutkari u kojima je kucalo veliko srce. Uz natjecateljski program mogle su se vidjeti predstave koje bismo sveli pod zajednički nazivnik „Oni koji dolaze“, jer su ih smislili i izveli studenti Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku.
Autor i izvođač Jura Ruža (3. godina studija glume i lutkarstva, mentorica Maja Lučić) svojom je aktualnom pričom o novim uvjetima života u kojima smo prisiljeni živjeti naslovljenom „Samoizolacija u 40 minuta“ (19.9.2020., KUC Travno) prikazao kako nešto što je u početku djelovalo suvislo i razumno vremenom prerasta u svoju suprotnost. Iako je naš junak u „samoizolaciji“, znači ne bi smio nikamo izvan odabranog i odvojenog prostora, na početku predstave dolazi iz supermarketa (pa valjda tada počinje izolacija!), sav „zamanduren“ u zaštitnu odjeću. I sada počinje procedura brižnog razodijevanja i dezinficiranja tijela s naglaskom na ruke.
Gledajući ga kako neprestance, u strahu i fiksaciji na dezinficiranje, oblači i svlači, ukratko „troši“ plastične rukavice, pomislila sam kako se radi o financijski zahtjevnoj predstavi (prisjetimo li se skoka cijena maski i rukavica prilikom pojačavanja epidemioloških mjera). Osim što uporno ponavlja sve radnje – od skidanja rukavica, dezinfekcije predmeta u stanu i kompletne ambalaže donesene iz trgovine, fanatičnog odlaganja „zagađenih“ predmeta u odgovarajuće kante (facijalno imunološki otpad, taktilno imunološki otpad i slično) do pravilnog pranja ruku (što su vjerojatno najkomičnije upute odraslim ljudima), Ruža svaki čin opisuje znanstvenim rječnikom. Promjenom objekta dezinfekcije (vlastitog tijela, predmeta iz dućana i namještaja) Ruža se premješta po stambenom prostoru (malo prevelikog za željeni učinak).
Referirajući se na statističke podatke o porastu obiteljskog nasilja(?!) zbog znatno duljeg zajedničkog boravka članova obitelji u stanovima, pomicanjem (animacijom) stolice (na kojoj očito sjedi voljena osoba) Ruža demonstrira agresivnost koja vremenom raste. Više no verbalno, Ruža prikazuje tu narastajuću netrpeljivost dvojnošću između isforsiranog smješka i energičnih pokreta. Svakodnevnim ponavljanjem istih pokreta (ne moraju se u neprestance stanu mijenjati rukavice!) oni gube svrhu, postaju apsurdni i guraju pojedinca na rub izdržljivosti. Što bi se moglo dogoditi u konačnici? Hoćemo li poludjeti, skončati… ili uspjeti premostiti krizu. Jura Ruža je znao koliko će trajati njegova agonija- 40 minuta. Mi, nažalost, ne znamo. Zato, naoružajmo se strpljenjem i umjetnošću – valjda smo jači od tog , tog…. no, tog.