Nakon pauze od dvije sezone, Seviljski brijač Gioachina Rossinija vratio se krajem lipnja u repertoar zagrebačke Opere kao prva cjelovečernja operna predstava prikazana u HNK2 – novoj drugoj sceni Hrvatskoga narodnog kazališta, otvorenoj na Trešnjevci u studenom prošle godine. To je ujedno i prva stalna druga scena zagrebačkoga HNK-a nakon Kazališta u Tuškancu (1923–1929) i Maloga kazališta u Frankopanskoj ulici (1929–1953), čiji se prestanak djelovanja preklopio s osnivanjem Zagrebačkoga dramskog kazališta (danas Gradsko dramsko kazalište „Gavella“) na istoj adresi.
U Kazalištu u Tuškancu, s gledalištem sa 650 mjesta, od treće sezone (1925/26) brojem izvedbi dominirala je opereta, dok se opera povremeno izvodila u Malom kazalištu, s kapacitetom gledališta od 674 sjedala. Na sceni u Frankopanskoj ulici predstavâ je u sezoni često bilo više nego danâ u godini, a opera je bila zastupljena komičnim djelima poput Mozartova Figarova pira, Cimarosina Tajnog braka, Rossinijeva Seviljskog brijača te Donizettijevih Ljubavnog napitka i Don Pasqualea. O broju izvedbi pojedinih opernih naslova u Malom kazalištu danas se može samo sanjati; kad su npr. obnavljani Seviljski brijač (1946/47) i Ljubavni napitak (1951/52), bilo je točno 25 izvedbi svake od tih opera tijekom jedne kazališne sezone.
Rossinijev Seviljski brijač već se, dakle, izvodio u „depandansi matične kuće“, kako se nekoć pisalo, predstave su se i ranije selile između velike i male scene, pa naizgled nije neobično što je popularna predstava u omiljenoj režiji Krešimira Dolenčića, premijerno postavljena 2006. na glavnoj pozornici HNK-a, dva desetljeća kasnije preseljena u HNK2. Gledanje i slušanje obnove (25. lipnja) i posljednje od triju izvedbi (29. lipnja) pokazalo je međutim kako nova druga scena (s oko 300 udobnih mjesta) nije naročito prikladna za izvođenje opernih predstava. Akustika je prostora takva da u gledalištu fortissimo orkestra zvuči kao pitomi forte, a nesretno je izvedena orkestralna rupa, koja je sa strane pozornice odveć natkrivena, a uopće je preduboka, pa dirigent mora – kako bi ga ansambl na pozornici mogao vidjeti – prijeći četiri stepenice da bi od razine rupe došao do pete razine, tj. dirigentskoga podija, što otežava i njegovu komunikaciju s orkestrom; čembalo je pak iz orkestralne rupe izmješteno u razinu prvoga reda u gledalištu jer bi čembalist koji sudjeluje u realizaciji recitativa inače bio odsječen od pjevačâ na pozornici. Za razliku od glavne zgrade HNK-a, u kojoj je vrh pregrade što dijeli (otvorenu) orkestralnu rupu od prvoga reda partera u razini pozornice, kako je to u kazalištima uobičajeno, u HNK2 u razini je pozornice dno elementa koji ima funkciju pregrade, pa gledatelji iz prvih nekoliko redova nemaju čist pogled na pozornicu.
Preseljenje u HNK2 predstavi je oduzelo na kvaliteti i u pogledu inscenacije. Izvorna Dolenčićeva režija, kakvu smo gledali na velikoj sceni HNK-a, uvelike se oslanjala na mogućnosti koje pruža okretna pozornica, koje u HNK2 nema, pa je predstava značajno izgubila na atraktivnosti kad je riječ o scenografskim promjenama (scenografija Dinke Jeričević, sa živopisnim kućama na seviljskom trgu). I neovisno o kompromisima koji su se morali provesti radi prilagodbe novoj sceni, predstava je povremeno djelovala glumački nedovoljno uigrano; razina prpošnosti kakvoj smo svjedočili u izvedbama na glavnoj pozornici kazališta nije dosegnuta. Neke pojedinosti u režiji (npr. svojevrstan ples u duetu Figara i Grofa Almavive, patuljci u finalu I. čina) sada su bile tek naznačene, druge realizirane osjetno manje atraktivno nego na velikoj sceni (zrak koji otpuhuje Don Basilija u ariji o kleveti), a unikatan element izvorne predstave – nijema uloga opatice koja prelazi scenom brzo se križajući – u HNK2 posve je izostao. Novi duh predstave proizašao je dijelom i iz odluke da se za ovu obnovu posegne za kostimima iz ljubljanske inačice Dolenčićeve režije (kostimografkinja Ana Savić Gecan), što je dijelom zasigurno izazvalo simpatije publike (haljina u obliku srca za Rosinu u II. činu, ranije u Zagrebu neviđena), no za dio novih kostima (poput onoga u kojem se Grof izdaje za siromašnog Lindora) moglo bi se reći da je odveć ulickan u odnosu na one koje pamtimo iz izvorne predstave. I premda je preseljenje predstave u HNK2 režiju generalno uspavalo, ona je toliko uspjela (uzmimo samo primjer concertata iz finala I. čina) da je i u novim uvjetima, u spoju s neodoljivošću Rossinijeve partiture, često izazivala spontan smijeh u gledalištu.
I dok novi prostor sam po sebi predstavi nije donio nikakvu dodanu vrijednost, ali joj je nametnuo niz ograničenja, u njezinu pjevačkom aspektu bilo je kvalitetnih novih doprinosa. Predstavu nosi Davor Nekjak, solist zagrebačke Opere, u ulozi Figara, koju je prvi put pjevao u Splitu u ožujku ove godine. Muzička i scenska inteligencija, odlična dikcija, znatna tehnička razina pjevanja, koja mu omogućuje i sigurnost u izvođenju visokih tonova (napisanih i tradicionalno umetnutih), upečatljiva boja (ili, bolje, nijansiranje bojâ) njegova baritona – sve je to u službi pogođene interpretacije. Od prvih taktova popularne nastupne arije Largo al factotum della cità razbudio je mladi pjevač svojom energijom isprva uspavanu predstavu, a ništa manje pažnje nije posvetio važnim ansamblima (poput duetâ s Rosinom i Almavivom u I. činu) i recitativima. U njegovoj glumi, koja se oslanja na otprije nam poznatu karizmu, osjeća se i izvjesna razina zadovoljstva pjevača samim sobom, što je dakako u skladu s likom i Beaumarchaisovim i Rossinijevim, a ono po čemu se izdvaja od drugih solista u predstavi element je spontanosti u pjevačkom dijelu interpretacije. To se ogleda u razlikama između njegovih nastupa na obnovi i trećoj izvedbi, a takvog pristupa sjećamo i iz njegova vrlo uspjela tumačenja uloge Guglielma u Mozartovoj operi Così fan tutte, koju bi pak – u interesu vrsnih mladih pjevača i publike – trebalo vratiti u repertoar. Vjerovati je da će Davor Nekjak, koji je u kolovozu na Rossinijevu opernom festivalu u Pesaru tumačio Don Profonda u skladateljevu Putu u Reims, biti u prilici nastaviti brusiti svojega Figara, a rado bismo ga čuli u istoimenoj ulozi i u Mozartovu Figarovu piru.
U ulozi Rosine sopranistica Marija Kuhar Šoša, prvakinja zagrebačke Opere, beskrajno je šarmantna (pa i kad lik koji tumači u ariji Una voce poco fa pokazuje manje pitomo lice), a uz to suvereno vlada vokalnim izazovima poput koloratura i visokih tonova. U Rossinija važan – i osjetljiv – element interpretacije ornamentiranje je napisane melodijske linije, što je Kuhar Šoša provela ne izbjegavajući, s pokrićem, tehnički zahtjevna rješenja. Njezin pristup ornamentiranju prilagođen je mogućnostima sopranskoga glasa, a potpisnik ovih redaka mora priznati da preferira izvornu, mezzosopransku koncepciju te uloge, sa sočnim dubokim tonovima i melodijskim varijantama bližim Rossinijevu stilu.
Tenor Michele Angelini uspješno vlada znatnim vokalnim zahtjevima uloge Grofa Almavive, ali mu u I. činu, na početku kojega je povremeno bio neusklađen s orkestrom, nedostaje glumačkoga šarma, koji se počinje osjećati tek u II. činu, kad je Grof prerušen u tobožnjega učitelja pjevanja Don Alonsa. Na prvoj izvedbi bas Siniša Štork bio je pjevački prilično uvjerljiv u ariji La calunnia è un venticello iz I. čina, dok je na posljednjoj došlo do nezgodnoga raskoraka između pjevača i orkestra. Bas-bariton Ivan Šimatović kao Bartolo uvjerljiviji je u namjerno razbarušenoj glumačkoj komici nego u vladanju zahtjevnom arijom A un Dottor della mia sorte, koju valja tehnički dotjerati. Simpatije publike stekli su u manjim ulogama Marin Čargo (Fiorello), Robert Palić (Zapovjednik straže) i osobito – izvedbom arije iz II. čina – Josipa Gvozdanić (Berta). Dirigent Ivan Hut zaslužuje priznanje za vođenje predstave iz začudno projektirane orkestralne rupe i uz nezahvalne akustičke uvjete prostora.
Atraktivna režija Krešimira Dolenčića (i u ovom osiromašenom i nedovoljno uigranom izdanju) i kvaliteta interpretacije pojedinih solista – u prvom redu Davora Nekjaka u naslovnoj ulozi, a potom i Marije Kuhar Šoša kao Rosine – bili su jamstvo uživanja u značajnom dijelu predstave. Tko je ovoga Seviljskog brijača gledao iz sezone u sezonu na glavnoj sceni HNK-a, s različitim pjevačima i dirigentima, zna međutim da smo s ovom obnovom dobili pravu predstavu na krivoj pozornici.