Stavljajući uz ime skladatelja Sergeja Prokofjeva svoje ime, koreograf Leo Mujić je najavio autorsku intervenciju u balet Pepeljuga postavljenom u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci pa je izvedba bila osjetno kraća od izvorne partiture (dirigent Ayrton Desimpelaere), a i libreto se „oteo“ Nikolaju Volkovu (prema bajci Charlesa Perraulta) tako da je priča o zlostavljanju pastorke, čaroliji koja je odvodi na kraljevski bal, cipelici koju gubi pri bijegu i zahvaljujući kojoj je zaljubljeni princ uspijeva naći, prestala biti doslovno bajka o Pepeljugi i postala je san (dramaturg i asistent koreografa Balint Rauscher) kojem se prepustila žalosna Ella kako bi pronašla utjehu zbog majčine smrti (26.4.2025.). U bogatom i raznolikom opusu Sergeja Prokofjeva (1891.-1953.) balet Pepeljuga pripada kasnijem skladateljevom razdoblju, praizveden je 1945. (Veliko kazalište, Moskva) u koreografiji Rostislava Zahrova (1907.-1984.) i od tada su ga koreografi uvijek iznova na svoj način oblikovali.
Usnuloj Elli se u snu pojavljuju svi koje je netom srela, ali sada su oni dio njenog osobnog života, pa udovica s dvije kćeri koja se doselila postaje njena opaka maćeha, lijepa žena slična majci preobražava se u čarobnicu (čudesna kuma) koja joj pomaže da ode na ples, a naočiti sluga John doslovno djeluje kao „princ iz snova“ – sve dok je otac ne probudi. Stefano Katunar nije se opterećivao ilustrativnom scenografijom (svi ponuđeni objekti su prilično apstraktni) pa su se ambijenti izravnije dočaravali svjetlom (oblikovatelj Aleksandar Čavlek) pri čemu su kostimi postali „vidljiviji“ i koloritom, u rasponu od suzdržanih do jarkih boja, dočaravali su ozračje ili situacije (Manuela Šabanović Paladin). Koreografija se sastojala od brojnih mekih plesnih scena i od grotesknih pokreta maćehe i polusestara (takvo što sam već vidjela kod drugih koreografa, ali u logičnijim prijelazima) i za razliku od ranijih Mujićevih koreografija, ovaj put nije bila uvijek jasno tko je tko i što se zbiva (a to bi trebalo biti i bez čitanja programske knjižice).
Ulogu Elle / Pepeljuge plesala je gracilna i nježna Yurika Kimura (u baletnim papučicama i „staklenim“ cipelicama) uz podršku Leonarda Cele u ulozi Johna / princa, a trio pozitivnih dopunila je Marta Kanazir u ulozi majke i čudesne kume. Ekspresivnim vizualnim i plesnim nastupom njima su se suprotstavile zle kćeri (Marta Voinea Čavrak, Tea Rušin) i njihova majka (meni uvijek draga Ksenija Duran Krutova) i dok su „trijade“ kroz cijelu izvedbu ostajale u svojim predznacima, Ali Tabbouch je imao zahtjevnu ulogu da u kćerinoj stvarnosti bude brižan, a u njenu snu nemaran otac, što je on vrlo uspješno otplesao. U ostalim, skupnim ulogama nastupilo je još jedanaest članova Baleta HNK Ivana pl. Zajca Rijeka te polaznici Osnovne škole za klasični balet i suvremeni ples OŠ Vežica.
Moram priznati da sam očekivala uzbudljiviju predstavu, ali kada malo promislim, ako zanemarim puritanski odnos prema glazbi, ovakva Pepeljuga je dobar uvod u baletnu umjetnost za mladu publiku.