Vrijeme u kojemu se nalazimo izazovno je u mnogim aspektima, no možda najizazovnije kazalištarcima. Jer dok su dućani i šoping centri dupkom puni ljudima u maskama, autobusi nikad ispunjeniji zbog prorijeđenog rasporeda vožnji, kazališta, i kad su rasprodana, zbog (pre)strogih su mjera poluprazna. I dok to možda paše usamljenim promatračima u mraku gledališta, nikako ne odgovara izvođačima, producentima, ravnateljima i vlasnicima. Možda je još teža situacija s festivalima koji, osim što se bore s propuhom u gledalištu,  moraju naći način dovesti konkurenciju u kazalište. Ako je riječ o međunarodnim festivalima, stvar postaje još puno kompliciranija. U toj situaciji nameću se dva puta – onaj lakši, čiji je rezultat tek odrađivanje i kakav-takav kontiniutet, i onaj teži, u kojemu je lako zalutati i pogubiti se, ali rezultat može iznenaditi. Većina ljetnih festivala u Hrvatskoj izabrala je lakši put – iz međunarodnosti su izbrisali „među“, pozvali male i jeftine predstave i time zadržali kontinuitet i opravdali financijsku podršku. No jedan festival, usamljen u svojoj odlučnosti, zaputio se težim putem – i uspio! Riječ je o Međunarodnom festivalu kazališta lutaka PIF čiji je organizator Kulturni centar Travno odlučio, vremenu usprkos, pokazati svim ljubiteljima kazališta i lutaka, ali i kritičarima i skepticima (potpisnik ovih redova spada i u ljubitelje lutke i PIFA, ali je počesto, iz ljubavi, bio vrlo kritičan prema festivalu), da se može napraviti vrlo dobar festival i kad je najteže.

PIF je prije desetak i više godina bio jedan od najjačih lutkarskih festivala u Europi. Kroz njega su prošli, ali mu se i vraćali, svi veliki, veći i najveći europski (i svjetski) lutkari. Uslijedile su organizacijske izmjene i preseljenje u Novi Zagreb, potom novčana stiskanja, ali i promjene u pristupu festivalima općenito (gosti više ne ostaju tijekom cijelih festivala, samim time nestalo je ludih i zabavnih lutkarskih druženja i izleta kroz koje se gradila i rasla PIF-ovska obitelj), što je rezultiralo konceptualnim i organizacijskim traženjima te gubljenjem titule „najveselijeg i najdražeg zagrebačkog kazališnog festivala“. Posebice je to teško padalo vjernim gledateljima koji su se u PIF zaljubili u njegovim zlatnim danima i koji su putem polako otpadali. S druge strane, nova  se publika stvarala znatno sporije te je PIF posljednjih godina uglavnom punio svoje redove onim najlakšim putem – organiziranim posjetima, što nije na razini jednog vrhunskog međunarodnog festivala, no što je organizatorima, a i Gradu Zagrebu, savršeno odgovaralo – dajte na početku godine malo zabave vrtićima i školama, a mi ćemo vama dati malo novaca.

I taman kad su se svi prepustili tom uhodanom lagodnom životu, stigla je korona, a s njom i zabrana grupnih posjeta. I ne samo to! Hrvatska je postala zdravstveno najcrvenija zemlja u regiji i šire. I što su u tom trenutku napravili organizatori PIF-a? Opustili se i sklepali program od domaćih snaga? Ne! Pokazali su zube i doveli lutkare iz Izraela, Italije, Slovenije, Njemačke, Češke, Srbije i Bugarske, pridružili im nekoliko vrlo dobrih domaćih predstava i napravili kvantitativno nešto manji, no kvalitativno vrlo dobar, a za uvjete u kojima se nalazimo vrhunski PIF, prometnuvši se u vrhunac početka, ali lako moguće i cijele kazališne sezone! Rezultat toga bila su gledališta dupkom ispunjena (koliko je dozvoljeno) pravom kazališnom publikom, publikom koja je ciljano došla na PIF i na odličnu lutkarsku predstavu. I to je pokazalo ne samo da je publika u ovo doba kazališnog posta silno željna predstava, već da je željna lutkarstva! No pokazalo je još jednu stvar zbog koje lutkarstvo preživljava sve ovo vrijeme. Bez obzira na nedaće koje ga zaskakuju ili u koje samo uskakuje, lutkar je ovisan (ne tek egzistencijalno) o igri i gledateljima i zbog njih će i nakraj svijeta, pa čak i u koronom zacrvenjenu Hrvatsku.

Lutkari su vječno bili na margini, od Antike do danas šetali su u sjeni glumaca, nazivani razbojnicima, izbacivani iz sela i gradova, no ta muka ih je naučila prilagodbi. Ako je u lutkarstvu išta konstantno, to je mijena, zahvaljujući kojoj su lutkari preskočili sve koronaške nedaće, jurili kroz države da ne ostanu u samoizolaciji, krenuli put Zagreba više dana ranije… i stigli do žuđenog festivala. A zahvaljujući mijeni i prilagodbi lutkari će i nakon PIF-a naći način da dođu do publika. Neće ih čekati u grijanim, ali uredbama ispražnjenim kazališnim dvoranama, već će joj prići na hladnim ulicama, livadama i trgovima. I zahvaljujući tome lutkari će preživjeti i koronu i sve druge nedaće, a s lutkarima preživjet će ih i PIF, ako je suditi po ovom 53. herojski odrađenom.

Već otvorenje je pokazalo da PIF ove godine nije išao tek za održanjem kontinuiteta i opravdavanjem dobivenih novčanih sredstava. Dama iz Porto Pima Teatra Gioco Vita u suautorstvu i režiji velikog majstora sjena Fabrizija Montecchija, izuzetno je poetična priča  u kojoj suautor i izvođač Tiziano Ferrari stapa u sjetom ispunjen dijalog između vlastitog tijela i sjena (posebice efektan u trenutku u kojemu sjena naslovne junakinje živi tek u sjeni izvođačeva tijela) te prostora i vremena, pretačući glazbu u seks, gitaru u tijelo naslovne ljepotice, ljubavnu strast u tragediju (Igorovu kritiku pročitajte ovdje). No ako je netko pomislio da je PIF vrhunac smjestio na sigurni početak, prevario se. Tek je uslijedilo nekoliko kvalitativnih vrhunaca ovogodišnjeg PIF-a.

Apsolutni je pobjednik festivala po autoru ovih redaka, ujedno i osvajač Grand Prixa, Pinokio Lutkovnog gledališča Maribor u kojemu su redatelj i autor likovnosti Matteo Spiazzi i izvođač Miha Bezeljak pokazali kako se treba pristupiti kanonskim tekstovima dječje književnosti i lutkarske umjetnosti. Nisu išli za vjernim prikazom jer navodno „svaka nova generacija ima pravo pogledati klasike u originalu“, kako neki hrvatski ravnatelji opravdavaju uvijek iste naslove na svom repertoaru prikazane vjerno ili s tek neukusnim odmakom u suvremenost. Nisu niti odbacili tekst, posvađali se s njime, niti su negirali Collodija i njegovo vrijeme, već su pronašli nov i izuzetno duhovit izvedbeni ključ. Pinokio u predstavi doslovno nastaje iz kutije na sceni iz koje izviru i sve zgode i nezgode, da bi junakov stvaratelj i demijurg na kraju postao on sam. Svi smo mi kreatori vlastitog djetinjstva, dok je ono u isto vrijeme oblikovatelj nas samih. Predstava je oduševila izuzetno jednostavnom i efektnom inventivnošću, duhovitim korištenjem stolarskih alatki i nastajanjem cijelog jednog svijeta ni iz čega te posebice Bezeljakovom nevjerojatnom scenskom energijom, komunikativnošću i osjećajem za ritam igre.  

Treći je vrhunac ovogodišnjeg PIF-a predstava Plastični junaci Ariela Dorona (režiju supotpisuju Rotem Elroy i David Lockard; Olginu kritiku pročitajte ovdje). Riječ je o predstavi koja o izuzetno ozbiljnoj temi – ratovanju (jednoj od konstanti u životu svakog Izraelca) progovara njenom oprekom – nimalo ozbiljnim igračkama vojnikića i prolaznog plišanog tigra koji će na tragu starog dobrog Đoletovog stiha Žao mi konja postati simbol nevinih stradanja, ali i totalnog besmisla ratovanja za sve osim nekolicine odabranih. Doron u predstavi prikazuje jedan ratni dan, tjedan, svejedno, od dosade stražarenja preko straha od borbe do same ratne akcije i njenih posljedica, te u svakoj od tih epizoda diskretno ili pretjerano ukazuje na paradokse. I sve to čini igrajući se na stolu, jedući Twix (u beskrajnim satima stražarskog samovanja), puštajući vrijeme da prolazi. Jer vrijeme je najveći neprijatelj vojnika. Dok se ništa ne događa, ono neopisivo sporo prolazi. Kad krene akcija, ubrza se do ludila što i na koncu izaziva. Vrijeme je i možda ključni problem ove predstave. Želeći ukazati na sporost njegovog protoka, Doron je puštao sekunde da sporo prolaze, gledajući publiku sugestivno i znatiželjno, no u isto vrijeme pomalo zaboravljajući da se igra. U toj dvojnosti između igre i ozbiljnosti, igra je, nažalost, ostala pomalo žrtvom poruke. No i takva, predstava je bila izuzetno duhovita u svojoj ozbiljnosti i ozbiljna u komici te je ukazala na široke mogućnosti lutke da progovara o svim temama – od igre do rata.

Još je jedna gostujuća predstava odličnu sadržajnu i izvedbenu ideju malko razvodnila na sceni. Riječ je o Tihom dječaku Kazališta za djecu Kragujevac u kojemu su izvođači Milomir Rakić, Ljubica Radomirović, Miloš Milovanović i Sanja Matejić, vođeni redateljskom rukom odličnog mladog slovenskog redatelja Tina Grabnara (koji nas je oduševio prije nekoliko godina na PIF-u predstavom LGL-a Negdje drugdje), progovorili o vrlo važnoj temi na srodan joj način. Riječ je o gluhoći ispričanoj jezikom ruku. Nažalost, gluhoća se u predstavi pojavila tek nakraju kao završetak starog, a ne početak novog života naslovnog tihog dječaka (dramaturgiju potpisuje Ana Duša). Ujedno, u prvom dijelu, u kojemu se rukama opisuje normalan život „normalne“ obitelji, neke su scene bile razvučene i pomalo monotono ozvučene, što je s jedne strane rušilo ritam, s druge stvaralo monotoniju, a s treće „kralo vrijeme“ scenskoj tišini. Bez obzira na zamjerku, glumci su pokazali veliku uigranost, a ideja velike potencijale.

U zamku dobre ideje koja nema snagu držati cijelu predstavu upalo je Državno kazalište lutaka Plovdiv iz Bugarske koje je u predstavi Kakav krokodil autora Panche Pancheva priči o krokodilu i prijateljstvu pristupila s dvije strane (doslovno fizički odvojene, svaka u svom kutu scene) – pričanjem priče te njenim ilustriranjem u pijesku. Nažalost, kako nije bilo titlova, ne možemo znati koliko su se te dvije niti susretale, koja je izrastala iz koje, jesu li gradile jedna drugu ili je jedna rasla iz druge, no u svakom slučaju vrlo zanimljiv koncept (režiju potpisuje scensko-grafička dizajnerica Mariya Banova) i stvaranje divnih trenutnih ilustracija u pijesku  nisu bili dovoljni da održe pažnju gledatelja tijekom cijele predstave. Samim time, ušli su u red onih lutkarskih sredstava čiji izrazi bolje funkcioniraju kao dio cjeline ili začin. Da je tome tako sjetit će se gledatelji koji su prije podosta godina na PIF-u gledali predstavu Močeradek gre čez cesto u režiji Matije Solcea, u kojoj je pijesak bio tek jedan od elemenata stvaranja scenske poezije iz poezije slovenskog pjesnika Srečka Kosovela.

Zanimljiva ideja koja se popiknula na slaboj izvedbi karakterizira predstavu Tisuću tuceta u kojoj nas izvođači kazališta Plata Company iz Češke vode na put u Aljasku u vrijeme zlatne groznice, no ne po zlato, već po drugo tadašnje bogatstvo – jaja. Iako su i priča i junaci izvedbe – kutije za jaja, vrlo zanimljivi (koncept, scenarij i režiju potpisuje Jakub Maksymov), ključni problem predstave je šlampava izvedba izvođača  Eliáša Jeřábeka, Dominika Migača, Štěpána Lustyka i Milana Vedrala. Kutije su se sudarale, padale, nisu se preklapale kako je trebalo, što na papiru ne zvuči strašno, no u zadanom konceptu je rušilo igru i njenu protočnost, samim time i smisao.

Uz gostujuće predstave, u konkurenciji ovogodišnjeg PIF-a bile su tri domaće predstave. Flekavac Gradskog kazališta lutaka Rijeka osvojio je najviše nagrada (iako ne i glavne), no potpisniku ovih redaka ne spada u vrh festivala. U fokusu predstave je odnos malih i velikih, a problem kreće iz teksta Nine Mitrović koji na trenutke „grize“ za uši i nije omogućio redateljici Renati Caroli Gatici ono u čemu je najbolja – redateljsku i scensku igru. Dobili smo klasičnu igru glumaca i lutaka u uglavnom odvojenim svjetovima, zgodne songove i ono što je najbolje u predstavi – odličnu igru Davida Petrovića u naslovnoj ulozi kojemu su svesrdno pomagali suigrači na sceni Petra Šarac, Zlatko Vicić, Damir Orlić, Alex Đaković i Andrea Špindel. Iako je, dakle, riječ o vrlo dobroj repertoarnoj predstavi, daleko je to od jednog Jujua kojeg su Gatica i riječki lutkari postavili prije ove predstave.

Vrlo zgodna bila je predstava Pliva patka preko Drave Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića iz Osijeka koju su redateljica Jelena Sitar Cvetko, likovni i glazbeni oblikovatelj Igor Cvetko i izvođači Đorđe Dukić, Srđan Kovačević i Gordan Marijanović oblikovali od brojalica, povezavši ih tanušnim dramaturškim nitima. Predstavu nosi igrača energija izvođača, u prvom planu Marijanovića, njihov ples, pjesma, animacija i suigra koji izviru iz brojalica i uviru u njih, ne tražeći neku dublji smisao, već se zadovoljivši onime što traži i ciljana trogodišnja publika – duhovitim i toplim epizodama i crticama, prepoznatljivim patkicama i brojalicama.

Nešto slabiji bio je ­Ručak za šestero Kazališne družine Pinklec i GLLUGL-a u režiji Tamare Kučinović koji također progovara o vrlo zanimljivoj temi – nevidljivim prijateljima. Iako je riječ o dobroj repertoarnoj predstavi koju krasi vrlo dobra animacija i grupna animacija stolnih lutaka u izvedbi Karoline Horvat, Marija Jakšića, Katarine Arbanas i Nikše Eldana, autori i izvođači su me navikli na poetičnije i(li) zaigranije predstave pa potpuno zadovoljstvo izostaje.

Cjelinu su odlično popunile tri predstave studenata Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku koje su igrale izvan konkurencije.

Rezimiramo li 53. PIF, predstave u konkurenciji kretale su se od dobrih repertoarnih do odličnih predstava te za niti jednu ne možemo reći da se našla u konkurenciji samo da bi pokrpala rupu ili pojačala brojku. I slabije su predstave imale neke zanimljive aspekte, od teme do rijetko viđanog izraza, što potvrđuje vrlo dobru kvalitetu ovogodišnjeg PIF-a. PIF-a koji se ne bi pretjerano istaknuo da su vremena normalna, no nastao u ovim zaista izazovnim danima bit će upisan u povijest PIF-a kao važna točka, a nadam se i novi uzlet na krilima lutkarske drskosti, hrabrosti i neuništivosti.